Gorčin Dizdar: Džamija Dvanaest apostola Crkva-džamija
Gorčin Dizdar: Džamija Dvanaest apostola
14. oktobar 2011. u 11:12
0
POVEZANO
Putevima hereze: Početak na kraju svijeta
Putevima hereze: Stećci u Armeniji
Putevima hereze: Gruzijski pozdrav svemiru


Piše: Gorčin Dizdar, Fondacija Mak Dizdar

U Karsu – ponovo blato. Temperatura je pala na 13 stepeni, kiša pljušti, glavna gradska saobraćajnica je kompletno izrovana. Barem smo u centru i uskoro pronalazimo hotel “Bizim 2”. Put od Vana do Karsa bio je prava pustolovina, morali smo presjedati u Horasanu, nedođiji od dvadeset kuća negdje na sjeveroistoku Turske. Tamo smo jedini izašli i našli se na glavnoj i jedinoj “džadi” – svi su buljili u nas, djeca su se smijala našem očigledno besmislenom pitanju: “otogar?” Srećom je uskoro naletio autobus za Kars… Sjeveroistok Turske nudi spektakularne pejzaže: stotine kilometara netaknute prirode, stada krava nepreglednih veličina i tek ponegdje malo selo gotovo sraslo sa okolinom.

Jedini detalj koji remeti idilu je sveprisutna turska vojska, koja i u najmanjem selu ima barem mitraljesko gnijezdo ako ne i kasarnu, tako da cjelokupna istočna Turska djeluje kao vojna zona.

Na putu za Kars

Crkva, džamija, muzej, džamija

Kars je grad koji je stekao literarnu slavu kao mjesto radnje romana “Snijeg” turskog nobelovca Orhana Pamuka. Oni koji su pročitali roman neće biti iznenađeni činjenicom da ništa u ovom gradu ne ukazuje na Pamukov uspjeh, jedini trag njegovog prisustva je bedž “Kars – Nobel City” u maloj suvenirnici. No ono što je svakako vidljivo je izražena svijest o regionalnom identitetu: mnoge prodavnice, mesnice, kebabdžinice i drugi lokali nose ime “Kafkaz”. U devetnaestom vijeku, Kars je bio pod vladavinom Ruskog carstva, što je itekako primjetno po velikom broju masivnih ruskih neoklasicističkih zgrada potpuno crne boje. I klima u Karsu je drugačija od ostatka Turske, oštrina zima vidljiva je po unutrašnjosti kafića i restorana sa velikim kaminima i samovarima. Još jedan lokalni znak identifikacije – pandan vanskoj mački – je slika izuzetno, gotovo neprirodno mesnate krave. Na naše pitanje o značaju mesnate krave rečeno nam je da su stočari karskog kraja ovu specifičnu vrstu tek prije nekoliko godina počeli uvoziti iz Njemačke...

U Karsu je nekada živjela velika populacija Armenaca od koje nije ostalo gotovo ništa. No ono što jeste, činilo mi se, već je opravdalo cjelokupno putovanje: to je Crkva Svetih Apostola iz X vijeka. Jedan od dvanaest apostola urezanih na zidove crkve praktično je identičan možda najpoznatijem stećku ispružene ruke sa Radimlje kod Stoca! Koncepcija, tehnika izrade, sadržaj: gravure Radimlje i Crkve svetih apostola kao da je klesala ista ruka… Ova crkva imala je burnu prošlost. Sagrađena polovinom desetog vijeka, u dvanaestom vijeku Turci Seldžuci pretvorili su je u džamiju, u devetnaestom vijeku ponovo je pretvorena u armensku crkvu, onda, za vrijeme Turske republike, postala je muzej, da bi prije dvadesetak godina – ponovo postala džamija! Za ovo vrijeme, Karsom su, pored Armenaca, Rusa i Turaka, seldžučkih i osmanskih, duže ili kraće vladali i Arapi, Perzijanci, Grci, Gruzijci i Mongoli.

Pogled na Kars

Armenski tragovi na Balkanu

Možda je na mjestu u ovom trenutku kratko se osvrnuti na mogućnosti interakcije srednjovjekovne bosanske i armenske kulture, na razloge za postavljanje ove naizgled ekstravagantne hipoteze. Kao prvo, poznato je da su mnogi slavenski, ali i drugi narodi koji su tokom srednjeg vijeka naselili Balkan, vodili porijeklo sa šire kavkaske regije, odakle su mogli donijeti određene elemente zajedničke kulture. Ovaj faktor često je navođen pri objašnjavanju mogućeg porijekla elemenata takozvane ranohrvatske arhitekture.

Osim toga, Armenci su od davnina poznati kao izuzetno sposobni trgovci sa globalnim konekcijama: kada su Evropljani prvi put stigli do Indije i Kine, tamo su već postojale armenske trgovačke kolonije. Takozvana makedonska dinastija, koja je vladala Bizantskim carstvom (a time i najvećim dijelom Balkana) od devetog do jedanaestog vijeka, bila je ustvari armenskog porijekla. Unutar Osmanskog carstva Armenci su, uz Grke i Jevreje, praktično uživali državno sankcionirani trgovački monopol. Armenski rukopisi u solunskim, beogradskim, dubrovačkim i drugim arhivama dokazuju da su stalne armenske trgovačke kolonije naseljavale i Balkan. Konačno, u sedmom vijeku, u Armeniji je nastala heretička sekta Pavlićana, koju su bizantske vlasti protjerale u Trakiju, današnju Bugarsku. Tamo je, kao što je poznato, pop Bogomil počeo propovijedati viđenje kršćanstva vrlo slično pavlićanskom. Bez obzira na interpretacije o konačnoj prirodi simbolike stećaka, neupitna je historijska činjenica da su barem neki sljedbenici popa Bogomila tokom idućih stoljeća utočište našli i u dalekoj Bosni...

Vehabije u Dvanaest apostola

U „džamiji dvanaest apostola“ okupljaju se, izgleda, članovi vehabijskog pokreta, ali turistički obilazak unutrašnjosti ipak je dozvoljen. To je, sigurno, najbizarnija džamija koju sam imao priliku obići: unutrašnjost je toliko mračna, toliko medijevalno-kršćanska, da se nikako ne uklapa u svoju trenutnu funkciju... Ispred džamije ušli smo u razgovor sa mještaninom Karsa, Kurdom (govorio je njemački). Tvrdio je da je sramota da je ova crkva pretvorena u džamiju iako svi znaju da je armenska, da bi Evropljani trebali protestovati, da muslimani nikada ne bi prihvatili da se danas, bilo gdje u svijetu, džamije pretvaraju u crkve... U tom trenutku, zbog nestanka struje, počeo je ezan „uživo“, pa sam uspio snimiti ovaj trenutak čudne interakcije dvije religije...

I u Karsu nam se „pripilo“. Taj dan upoznali smo Stevena, dvadesetpetogodišnjeg Švicarca koji je proputovao – na biciklu – od Švicarske do Indije, i Elizabeth, univerzitetsku profesoricu iz Strasbourga, i dogovorili se da popijemo pivo. Prozori bara - jedinog - kompletno su izlijepljeni reklamama za „Efes“ pivo, tako da nismo mogli vidjeti unutrašnjost. Kada smo ušli, vidjeli smo da se radilo o nekoj vrsti noćnog bara u američkom stilu, a jedini gosti zauzimali su sto u ćošku. Prišao nam je tip mafijaškog izgleda u skupom odijelu – konobar – srdačno se pozdravio, pa čak se i rukovao sa nama! Kad kažem „nama“, mislim nas, muške, dame je elegantno izignorisao... Ipak, sve je prošlo u najboljem redu - dok nije došlo do plaćanja: pet turskih lira (oko 2.5 eura) za nenaručenu porciju kikirikija serviranu uz pivo! Sitna je to neka mafija bila...

Na granici Turske i Armenije

Tridesetak kilometara istočno od Karsa nalazi se ono zbog čega je ovaj grad izuzetno značajan za armensku kulturu: ostaci Anija, nekada moćnog regionalnog centra, „grada 1001 crkve“. Ostaci Anija leže na samoj državnoj granici Turske i Armenije, dijeli ih rijeka Arpačaj (ili, na armenskom, Akurijan) boje poput Neretve. Na ulazu u Ani nam je rečeno da je vojska zabranila pristup jednom dijelu, uzvisini uz samu rijeku (ipak smo otišli, Elizabeth je tvrdila da je sigurno, no pomisao da se nalazimo na nišanu turskog ili armenskog snajpera nije bila previše ugodna...).

Granica Turske i Armenije

Tri sata kojima nas je ograničio prevoz bila su dovoljna tek za kratki obilazak glavnih građevina, a Ani bi zaslužio vlastitu studiju! U Aniju sam prvi put shvatio nešto što sam prethodno čitao o armenskoj arhitekturi: njenu sposobnost da unutar građevine koja izvana djeluje dosta skromnih dimenzija stvori utisak mnogo većeg prostora. Impozantni stubovi Katedrale Svete Bogorodice sagrađene 1001. godine naveli su neke historičare umjetnosti na spekulacije da Gotika, ustvari, vodi porijeklo iz Armenije, odakle su je francuski krstaši prenijeli u zapadnu Evropu... Lično nisam stekao taj utisak, no sigurno je da bi detaljnije istraživanje umjetnosti Anija dovelo u pitanje mnoge pretpostavke nepopravljivo eurocentrične historije umjetnosti. O značaju arhitekture Anija govori i činjenica da je nakon što je veliki zemljotres 989. godine uništio kupolu Aja Sofije restauraciju vodio upravo Trdat, arhitekta Katedrale Svete Bogorodice. 

Iako smo iz Anija vidjeli Armeniju, ona još uvijek bila daleko od nas: granica Turske i Armenije već godinama je zatvorena. Ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti: Armenija se još uvijek nalazi u poluratnom stanju sa Azerbajdžanom, državom turkijskog naroda. „Republika Nagorno-Karabagh“, nominalno u Azerbajdžanu, de facto se nalazi pod armenskom vlašću, tranzicijska demokracija na multietničkom Kavkazu donijela je slične rezultate kao na Balkanu... prije Armenije morali smo dakle preći u Gruziju, no put do Tbilisija je već druga priča...

Da ni ovog puta ne ostanem dužan kulinarske detalje, primijetit ću da pored kebapa, restorani Karsa nisu nudili preveliku raznovrsnost. No grad je pun malih prodavnica koje nude lokalne proizvode: prije svega poznati sir kašar okusa sličnog emmentaleru i med izvrsnog kvaliteta. Lokalni specijalitet koji nismo imali prilike probati je i guščje meso. Ali u Karsu se servira desert koji zaslužuje da bude poznat u čitavom svijetu: sutlaš, neka vrsta zapečene kremaste sutlije, sa prelivom od meda i mljevenih oraha... šteta što i ovaj desert nije našao daleki put do Balkana!

Pročitajte prvi dio putopisa.

Treći dio čitajte narednog petka, 21. oktobra

Radiosarajevo.ba

TAGOVI: putevimahereze
comments powered by Disqus

Ko će biti novi svjetski prvak u fudbalu?

Argentina
Njemačka