Saša Radulović: Spašavanje Srbije
13. novembar 2013. u 10:25
5

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Pa koje smo mi kurate sreće, to je neopjevano! Da nismo, Saša Radulović bi bio ministar u Vladi Federacije. Dobro, može i ministar u Vladi Republike Srpske. Ili, zašto ne, član Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Saša Radulović je, međutim, ministar privrede u Vladi Srbije: izabran je kao nestranačka ličnost, kako se to već kaže, na prijedlog Srpske napredne stranke. Rođeni Bišćanin, sarajevski srednjoškolac i student, sa iskustvom sticanim od Njemačke do Kanade, angažiran je dakle da srpsku ekonomiju, za koju je blago reći da je posrnula, ne popravi, jer se više nema šta popravljati, već, recimo tako, napravi.

Naša javnost, normalno, za Radulovića donedavno nije čula, nema vremena jadna i razapeta između turskih serija i još jedne, osamstošezdesetdevete runde pregovora, naravno propale. U Srbiji ovog Krajišnika, bosanskog Srbina, Srbina iz Bosne, sasvim svejedno, poznaju kao eksperta za stečaje, blogera na B92 i kritičara ekonomske politike te zemlje. Radulovićeve kritike upućene njegovim prethodnicima na istom poslu nisu bile ni blage, ni napisane na jeziku kojeg ne razumije niko bez dvije završene godine ekonomskog fakulteta i treće odslušane. Sasvim suprotno, jasno da jasnije ne može, srpski ministar privrede je o srpskoj privredi pisao da ne valja ništa. Mišljenje nije promijenio kada je prvi puta došao u Ulicu Kneza Miloša na broj dvadeset.

Sjest' i plakat'

Za beogradski Nedeljnik, Saša Radulović je neki dan napisao tekst Dosta je bilo, prenešen na nekoliko regionalnih portala i naslovljen sa: Srpski ministar privrede održao lekciju cijelom Balkanu. Teško se sjetiti, ako se uopće ima čega sjetiti, kada je neki vladin dužnosnik od Vardara iz Skoplja do Olimpije iz Ljubljane, tako tako precizno, jasno, razumljivo, pametno, rastavio srpsku ekonomsku politiku – i sve druge u ovom dijelu svijeta – do temelja. Na malo manje od deset kartica novinskog teksta, Radulović je o privatizaciji pisao kao udruženom zločinačkom poduhvatu, objasnio kako i zašto privatizirane firme pod obavezno propadaju, osvrnuo se na poresku politiku koja otima siromašnima da bi dala bogatima, onu socijalnu prikazao kao skidanje sirotinje s neke stvari, da bi, prije ili poslije, vidjeće ko pročita, javna preduzeća opisao kao legla stranačkih vojnika, razbio mit o famoznim stranim investitorima koji, znamo, jedva čekaju da nam se ukažu. Pri tome, kao ozbiljan čovjek, Radulović nije samo detektirao probleme, već i ponudio rješenja, odnosno objavio svoj plan i program, čijom će realizacijom Srbija prestati kokuzati, a njeni građani zavijati od gladi i upale zglobova izazvane propuhom u džepovima.

„Ovako više ne može. Moramo da okrenemo novi list. Ako ne zbog nas, onda zbog svoje dece. Ono što danas trošimo, trošimo na njihov račun. Oni će plaćati sve naše račune. Sramota je. Da ne bismo izgubili još deset generacija dece koja će u punoletstvo ući u zemlji živog blata, korupcije, bez budućnosti, moramo da prekinemo s neodgovornim ponašanjem. Dosta je bilo“, piše na kraju teksta Saša Radulović. A mi čitamo i možemo, u roku odmah, sjest' i plakat'.

Kako Srbin iz Bihaća nije zapao ni Sarajevu ni Banja Luci, u konkretnom slučaju nije važno. Važno je, međutim, u svim drugim slučajevima, u slučajevima svih naših saša i radulovića, rođenih Bosanaca i Hercegovaca sa adresama i radnim mjestima od Njemačke do Kanade, od Austrije do Australije. Naši mediji, od ovoga pa nadalje, svako malo objave priču o nekome iz Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Trebinja, Širokog, Ljubuškog, obrazovanom, pametnom, dokazano uspješnom, angažiranom negdje gdje se teže dolazi nego na Mars i plaćenom u skladu s tim. Bosanskohercegovačke pameti ima po svijetu za dvije Bosne i Hercegovine i još za barem jednu ovdje. Može i obrnuto. Samo što, izgleda, nikome ne treba. Nama vladaju, ne upravljaju, jer nemaju pojma, oni što – kako je ze neke druge konje iz nekog drugog vremena napisao pokojni Aleksandar Tijanić – hoće da budu neko, a ne da naprave nešto.

Kada se u kakvoj vladi, grubom administrativnom greškom, već nađe neko ko je već napravio nešto i postao neko - prođe kao Damir Marjanović.

Pravo Kosovo

Karijerni političari groze se svake priče o takozvanoj ekspertskoj vladi, navodeći kako ministri i premijeri, ipak, donose političke odluke. I nije da nemaju pravo. Razlika između stručnjaka i političara je kao između generala i lidera: prvi, kako je govorio Churchill, pripremaju i planiraju bitke, drugi donose odluke da se u njih krene. Nema, međutim, tog genija koji može spasiti zemlju ako je ne vode oni koji je hoće spasiti, bez obzira na vlastiti interes. I tu je odgovor na pitanje koje u današnjoj BiH, zapravo, nema smisla niti postavljati, a glasi: Kako, majku mu, nikome od onih silnih zastupnika narodnih interesa, nije palo na pamet da pronađe, zaposli nekoga poput Saše Radulovića?

Entitetskim privredama kroz različita ministarstva – mi jedno i nemamo! – bave se veterinari i profesori geografije, pa ne možemo očekivati sud sa te adrese o Radulovićevim stavovima napisanim za Nedeljnik. Ono što su oni u stanju reći jeste da se nešto ne može, jer je, naravno, situacija teška i složena, a od naše, ljudske, građanske, pojedinačne bijede, ima prečih pitanja. Svaki od naših naroda ima neko svoje Kosovo, izliku da se ničim osim historijom ne bave njegovi lideri. Pravo Kosovo je, znamo, problem Srbije, ali, vidimo, nije razlog da se niko ne bavi onim od čega Srbi žive. Tako je i zato Saša Radulović zaposlen na mjestu ministra privrede. A kod nas... Ništa. Baš ništa.

Rekoh li već da smo kurate sreće?

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Koji bh. predstavnik će u Evropi ostvariti najbolji rezultat?

Široki Brijeg
Željezničar
Sarajevo
Zrinjski