Pismo navijača Sarajeva: Vidi limuna, iscijeđen kao naš mozak

Radiosarajevo.ba
Pismo navijača Sarajeva: Vidi limuna, iscijeđen kao naš mozak

Prvi sam put na stadion Asim Ferhatović Hase došao sa sedam ili osam godina, ni sam se više ne sjećam. Od tada 'svake druge subote' redovan sam na našem najvećem stadionu, uz par izuzetaka kada su me obaveze spriječile da pratim, meni lično najdraže sportsko takmičenje, Premijer ligu.

Piše: Čitatelj portala Radiosarajevo.ba

Između dvije domaće utakmice bio sam prikovan uz tranzistor ili liniju i pratio dešavanja na fudbalskim terenima širom Bosne i Hercegovine. Nedjelja je bila rezervisana za izvještaje, obzirom da se utakmice Premijer lige godinama nisu mogle pratiti na TV-u. Tako smo svi bili prinuđeni čekati izvještaje i iz sedmice u sedmicu slušati iste one glasove koji izlaze iz TV prijemnika. Nikada neću zaboraviti Miku Damjanovića i oraške Labudove.

Da se ne lažemo pratio sam ja kao i svako drugo dijete i utakmice Lige prvaka, kao i najboljih liga Evrope, ali sam se uvijek izdvajao u svojoj raji po tome što me toliko interesuje Premijer liga BiH. Kako su prolazili rođendani tako su i moje dane uz tranzistor i TV prijemnik zamijenili oni u autobusima koji lunjaju po Bosni i Hercegovini. Od Bihaća do Trebinja, od Posušja do Tuzle. Nekad bi nam i rahmetli Nisvet Džanko pozavidio gdje smo sve bili i šta smo vidjeli u tim premijerligaškim putešestvijama.

Pregledao sam mnogo utakmica Premijer lige BiH. Pamtim i mnogo igrača koji su na ovaj ili onaj način obilježili jedno vrijeme bh. klupskog fudbala. Pamtim majstore koji su nosili bordo dres, ali i one koji su bili na suprotnim stranama. Zeka Turković, Buco Osmanhodžić, Alen Škoro, Emir Obuća ili pak Amir Agić, Purke Stojanović, Sretko Vuksanović... Vjerovali ili ne, bilo je i u Bosni i Hercegovini takvih igrača, igrača zbog kojih se dolazi na stadion i čije se majstorije prepričavaju danima nakon utakmice.

Generacije za sjećanje

Pamtim naravno i sudijske lakrdije, neuslovne terene, nacionalizmom obojene poruke s tribina, svirepo ubijene ljude čiji jedini grijeh što su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i što su odlučili da taj dan prate svoj klub u nekom od bosanskohercegovačkih gradova. Pamtim mnogo generacija Fudbalskog kluba Sarajevo, svaka je bila posebna po nečemu, svaka je imala svog majstora, a u svakoj je bilo i par pojedinaca koji nikada nisu mogli steći naklonost sarajevske publike. Jednostavno nisu znali igrati lopte, a to stadion Asim Ferhatović Hase ne oprašta.

Pamtim i generacije koje su oskudijevale svojim talentom, ali su to znale nadoknaditi trkom, zalaganjem, borbenošću, pa su na kraju opet nakon većine utakmica ispraćene aplauzom s tribina našeg najvećeg stadiona. Nikada međutim nisam vidio generaciju fudbalera Sarajeva poput ove današnje. Fudbaleri koji su u Sarajevo došli sa zavidnom reputacijom za našu fudbalsku ligu trebali su ovog proljeća pokazati zašto se o njima tokom zimske pauze pisalo isključivo u superlativima.

Mnogo sam generacija ispratio, ali nikada u svom životu nisam vidio skupinu odraslih muškaraca s tolikim nedostatkom muškosti u gaćama, da se ne izrazim onako kako nije prikladno izražavati se u medijima. Generaciju koja nema srca, generaciju koja nema želje, sportske drskosti, motiva, svijesti, obraza, poštovanja, samokritičnosti, poniznosti... Čast izuzecima kojih je malo, toliko da se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Možda sam ja onaj nepopravljivi fudbalski romantik koji uvijek očekuje da je fudbalerima ono ime na prsima uvijek važnije od onog na leđima. Možda imam i prevelika očekivanja od ljudi, fudbalera, koji su odrasli u jednom poremećenom vremenu iskvarenih društvenih vrijednosti. Ne znam, ali znam jedno.

Igrači Sarajeva imaju redovna primanja, koja su daleko veća od onih koje imaju prosječni građani Bosne i Hercegovine, pa samim tim i navijači Sarajeva. Da se razumijemo nisu to nikakve basnoslovne cifre, ali itekako jesu i do tri, četiri i pet puta veće od onih koje ima prosječan navijač Sarajeva. Dakle plaćeni su za svoj posao, a u opisu radnog mjesta im je da ostave zadnji atom snage na terenu i pokažu jednom sedmično da im je stalo do pobjede i uspjeha. Ne da pričaju, čuli smo ih bezbroj puta kako se ponavljaju, nego da pokažu. Razlika je velika, ogromna.

Ova generacija Sarajeva trebala je biti upamćena kao šampionska, a danas su ovi igrači, ne fudbaleri, jer da bi stekao zvanje fudbalera moraš se tako i ponašati, na stubu srama od onih koji imaju pravo da sude. Nikakav komentar nije potreban na poruke s tribina stadiona Asim Ferhatović Hase nakon sinoćnje utakmice. Oni zbog kojih se fudbal igra, rekli su svoje. Navijači fudbalskog kluba Sarajevo koji sjede na sve tri tribine stadiona Asim Ferhatović Hase. Navijači sa zapada, istoka, sjevera izglasali su najslabiju kariku.

Ništa manju odgovornost ne snosi Meho Kodro. Nakon svake utakmice slušamo priče o analiziranju onog što se desilo i zbog čega je Bordo tim zakazao. Čini se da te analize ne donose ništa dobro, pa je dubioza veća iz kola u kolo. Sarajevo nema viziju, nema agresivnost u igri. Ekipa koju predvodi Meho Kodro nema ni glavu ni rep. Pozvao je Kodro medije da dođu na trening i vide kako se radi.

Iscjeđen limun

Možda i dođu, onda kada Sarajevo bude imalo jasnu viziju igre i kada objektivno slabije protivnike od sebe isprati s nekoliko golova u mreži. Onda će nas možda i zainteresirati da vidimo šta se to radi na treninzima ekipe koja ima glavu i rep, a dok god Sarajevo ne može uputiti udarac na gol protiv Drine za 45 minuta, dok god na terenu protiv Čelika, Borca, Veleža djeluje kao bugarska skupština, ono što se radi na treninzima neće biti važno.

Vraćam se sinoć kući, a društvo mi pravi veliki i iskreni navijač Sarajeva. Momak koji je nedavno ostao bez posla. Naime postao je tehnološki višak u fabrici i tek tako nakon godina rada izbačen je na ulicu. To ga ne sputava da i dalje nađe način da prati Sarajevo, kako na domaćem, tako i na gostujućem terenu. Prolazimo sarajevskim ulicama, a na jednoj od njih stoji iscjeđen limun. Uzima ga u ruku i govori: "Vidi limuna, iscijeđen k'o naš mozak." Ne zbog toga što je ostao bez posla, što živi u gradu iskvarenih društvenih vrijednosti, već zbog onih gore pomenutih fudbalera. Pardon, igrača.


Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije