Prošlo je deset godina od razornog cunamija u Indoneziji

Prije deset godina je razorni zemljotres jačine 9,1 stepen Richterove skale pogodio zapadnu obalu Indonezije izazvavši seriju cunamija u cijelom Indijskom okeanu. Danas je obnova uglavnom završena, a preživjeli se trude da nastave život.

Tog 26. decembra 2004. godine nastradalo je više od 230.000 ljudi u 14 zemalja, a najviše u Indoneziji. 

Najgore pogođen region bio je Aceh, indonežanska provincija na sjeveru ostrva Sumatra, gde je od posljedica udara snažnih talasa od kojih su neki bili visoki čak 30 metara, poginulo oko 130.000 ljudi i više od pola miliona građana je raseljeno, podsjećaju agencije. 

Grad Banda Aceh, sjedište pomenute provincije, koji je potpuno uništen u toj katastrofi, danas je obnovljen. 

Pomoć međunarodne zajednice bila je brza i velika. U godinama nakon cunamija ukupno je oko sedam milijardi dolara stiglo u Aceh, zahvaljujući čemu je obnovljeno više od 140.000 domova, kao i više hiljada kilometara puta, brojne škole i bolnice, piše Tanjug.

Brza rekonstrukcija pomogla je da se okonča višegodišnji konflikt u Indoneziji, tako da je mirovni dogovor između pobunjenika i Džakarte sklopljen osam mjeseci od katastrofe. 

Od 70.000 stanovnika mjesta Meulabo, koje se nalazilo 150 kilometara od samog epicentra zemljotresa, poginulo je njih deset posto, dok se 45.000 ljudi iselilo jer nije imalo gdje da živi. 

Pošto je oblast raščišćena od ruševina i tijela poginulih, ljudi koji su ostali bez domova živjeli su u privremenom smještaju dok nisu dočekali da se usele u nove kuće. 

Razmjere cunamija utjecale su da vlada promeni način reagovanja na katastrofe tako da su procedure centralizovane i stavljene pod direktnu nadležnost predsjednika zemlje. 

Usvojeni zakoni omogućili su brzu izgradnju novih stambenih objekata, zgrada i škola, a 2011. godine Ujedinjene nacije su prepoznale te napore dodijelivši tadašnjem indonežanskom predsjedniku Susilu Bambangu Judojonu titulu "globalnog šampiona u prevenciji rizika od katastrofa". 

Muzej cunamija ne samo da čuva sjećanje na žrtve i katastrofu, već može da posluži i kao prihvatni centar za eventualni nov nalet cunamija. 

Međutim, uprkos zadovoljstvu zbog brze i uspješne rekonstrukcije, u javnosti su se pojavile sumnje u ispravnost odluke da se fokus obnove stavi na izgradnju novih kuća i infrastrukture. 

Iz humanitarnih organizacija u provinciji Aceh smatraju da je više trebalo učiniti na obezbjeđivanju posla ljudima kako bi im se osigurala egzistencija. 

Decenija je prošla, financijska pomoć je presušila, a željena lavina investicija nije ostvarena i mnoge nove kuće su prazne jer lokalno stanovništvo nema sredstava za njihovo održavanje.