Džeka, sokak

Radiosarajevo.ba
Džeka, sokak

Ako je jutros svanulo

Toka, Džeka, Krka, ulice su, strmi sokaci negdje pod nebom, za koje se znalo samo iz priče. Reklo bi se Toka – Džeka, i to bi onda značilo nigdje. Tamo gore ispod  Trebevića, gdje živ čovjek nije stupio nogom. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Bivalo se na Trebeviću, bivalo se u dolini, ali ono između ostajalo je tajna. I to vrlo neobična tajna, jer se taj nedosegnuti, nedopješačeni i neosvojeni dio Sarajeva vidio golim okom, odakle god s desne strane Miljacke na njega gledali. Toka, Džeka, Krka; ta davna šamanska formula u govoru ljudi iz doline, branila ih je od velike hodnje, štrapaca i uspinjanja. Toka, Džeka, Krka; nikad nismo bili gore.

Džeka je vrlo stari sokak, dio mahale Brekuša, spomenut početkom šesnaestog stoljeća. Gore su već tada živjeli teški radnici, trudbenici i sirotinja. Ime je sokak dobio po porodici Džeka, koja nije bila ni alimska, ni begovska, ni trgovačka, nego obična tomrukčijska. Tomrukčijama su se nazivali oni koji bi s jeseni, kada nabuja Miljacka i ponese granje, vadili drvo iz rijeke, iščupana mlada stabla i balvane, cijepali ih i prodavali narodu za ogrjev. Šuma se ni u turska vremena nije mogla slobodno sjeći, a iz bujice mogao je vaditi tko je htio i koliko je htio, onoliko koliko voda nanese. Tako se rijeka čuvala prohodnom i čistom, da je granje i trupci ne zajaze i da ne nastupi velika poplava, kakvih će biti koju stotinu godina kasnije, kada u Bosni više ne bude tomrukčija, a mimo granja i balvana rijeke budu pretrpane bijelom tehnikom i automobilskim olupinama. Džeke su se svojim teškim, opasnim i sirotinjskim poslom bavili već tokom osamnaestog stoljeća. Na korist sebi i cijeloj zajednici.

Sa Džeke je bio predratni i ratni podvornik u Prvoj gimnaziji. Imenom Mustafa, možda se i prezivao Džeko. Šutljiv i pomalo tunjav muškarac, kojem je bilo nemoguće utvrditi godine, išao je okolo u plavom radničkom ogrtaču, s francuzicom natučenom do pola čela. Sve što o Mustafi znaš iz treće je ruke: pokojni Mladen pričao je Noni i Draganu, njih dvoje ispričali su tvojoj majci, a ona je, u mjesecima pred smrt, pričala tebi. Ti nisi znao što bi s pričom o podvorniku Mustafi sa Džeke, jer je bila nedovršena, sastojala se iz više dijelova, i imala je previše poanti za tako kratku priču, a svaka od poanti bila je označena paradoksom.

Prolazi on dok oni snivaju snovima pravednika

Ranim jutrom, svakoga božjeg dana, i petkom i svetkom, spušta se Mustafa niz trebevićke padine, pa niz Bistrik, preko Atmejdana i Drvenije mosta, do gimnazijske zgrade, o kojoj se brine i koju redi, onoliko koliko zna i umije, i koliko je do njegovih ograničenih moći, znanja i vještina. Tri mjeseca u godini, u svibnju, lipnju i srpnju, kada su dani najduži, Mustafa se spušta u zoru. Ostalih devet mjeseci, on silazi po mrklome mraku. Zvižduka, hukče, kuka nešto sebi u bradu, svađa se s nečim što mu je u njedrima, i svi koji ga ne znaju pomislili bi da je lud. Ali znaju ga svi, pa nema koga da tako misli. Većinom Mustafu znaju kroza san. Prolazi on dok oni snivaju snovima pravednika. Osim rijetkih koji su u ta doba budni, vide ga tek predvečer, ili kada se već smrklo, i to ovisi o dobu godine, kada se korak za korakom vraća s posla, gore na Brekušu, tamo gdje su Toka – Džeka.

Među djecom u gimnaziji govorilo se da je Mustafa mutav. Dobacivali bi mu, ali on se nije osvrnuo, nije se ni štrecnuo. Ili bi ih to postidjelo, ili bi čuli profesori, pa su zbog Mustafe dobivali pismene ukore i opomene. Profesori su na njega pazili, jer im je Mustafa i mimo službe bio na usluzi. Ako bi trebalo što popraviti u kući, iznijeti klavir na drugi kat, iscijepati drva.

Kada je počeo rat, a zatim je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, štošta se promijenilo i izokrenulo, pa tako i način na koji se gledalo na njega. Mustafa je na prvi pogled ostao isti, ali ništa drugo više nije bilo isto. Ljudi su se jedni drugih počeli plašiti, osjećali su da je došlo vrijeme kada svatko svakome može doći glave.

U neka doba i podvornici su došli na zao glas. Govorkalo se da svaki od njih radi za policiju, jedni za ustaše, drugi za Nijemce. Vrbovali su ih, jer oni sve o svakome znaju. Tako je jedno podcijenjeno zanimanje najednom dobilo na važnosti. Podvornici, portiri, noćni čuvari i hauzmajstori postali su gospodari života i smrti. Jedne su propuštali na jednu stranu, druge na drugu, a s te se polazilo u nebo. Oni su bili krivi za sve zlo koje se pojavilo u svijetu, a ne biskupi i jeruzalemski muftije, poglavnici i führeri, nitko do oni. Ljudi su ih se počeli plašiti, ali se ne zna koga su se plašili podvornici, portiri, noćni čuvari i hauzmajstori. Ako ne drugih podvornika, portira, noćnih čuvara i hauzmajstora. I kako su se uopće nosili s tuđim strahovima? To bi trebalo jednom ispitati, i načiniti iscrpan izvještaj. Drugi svjetski rat u Sarajevu, kao i u svim malim i zabačenim gradovima europskoga istoka svoju strašnu narav nije iskazao kroz bombardiranja, masovna ubojstva, odvođenja u logore, nego kroz doušničke dojave, stvarne i izmišljene, i kroz strah od prvih susjeda i onoga što oni misle, koji će se ljudima uvući u kosti. Zbog tog straha sarajevske zime tako su hladne. Zato je u tom gradu toliko zimogrižljivih. Možda se zbog straha od doušnika ljudi tako plaše propuha.

Uloga podvornika Mustafe u europskoj povijesti i povijesti europske sramote

Jednoga jutra oko sedam, u zimu 1941, nekako između Božića i Nove godine, otegnuo se niz hodnik red đaka u modrim kutama, s crnim metalnim kantama, koje nalik nekome groteskom dječjem topu zijevaju put horizonta. To razredni redari čekaju da im Mustafa natovari ćumur za taj nastavni dan, svakome jednako, po pravdi i zakonu. Vodi se računa o redu, tako da im je strogo zabranjeno da međusobno razgovaraju. I onda oni umjesto razgovora lupkaju praznim kantama po usjajenom cementnom podu, i to lupkanje odjekuje šupljom zgradom velike muške gimnazije, sve do trećega kata i do tavana, ništa se osim tog lupkanja ne čuje.

Mustafa će za nekoliko trenutaka početi da tovari ćumur. Upravo navlači neke stare rukavičetine, za tri broja veće od njegovih krupnih šaka, koje ovom poslu pridaju naročitu ozbiljnost. Tome one i služe. Mogao bi on i bez rukavica, ničemu one i ne služe, osim da predstava bude autentična, tako da se i sedamdeset godina kasnije može prepričati.

U to niz hodnik, prema mračnim spremištima za alat, gdje stoje i lopate za snijeg, protrči pogrbljena figura u crvenom džemperu. Taj džemper najduže će se pamtiti. Nisu mu vidjeli lice, nisu znali tko je to, a Mustafa se samo okrenuo za njim, gledao je i nije govorio ništa.

Prvu kantu napunio je Mladenu Sobjeslavskom iz 5c razreda.

Drugu Ismetu Voljevici iz 8a.

Treću nije započeo kada su se čuli koraci u vojničkim čizmama.

-Je li ovuda prošao Ozmo Haim?

-Ne znam takvoga.

-Je li prošao mlađi muškarac u crvenom džemperu? - nervozno je ponavljao ustaša.

-Jest, bio je jedan, ima deset minuta. Onuda je otišao, reče Mustafa mirno, pokazujući nehajno rukom, u pravcu iz kojeg su trojica ustaša naišli.

-Siguran si da je taj?

-Ako je jutros svanulo, onda jest!

Ustaše su otrčali odakle su i došli, a Mustafa je u miru i tišini nastavio puniti kante s ćumurom. Samo se čulo kako lopata struže po betonu. Od toga se nekima ježila koža. Bilo ih je u redu deset, možda i dvanaest, mladića između dvanaeste i devetnaeste godine, iz različitih kuća, od različitih roditelja, katolika i muslimana, možda još poneki pravoslavac i evangelik. Među njima je moralo biti onih čijim je očevima i materama sunce na nebu zasjalo kada su prvi put vidjeli Poglavnika. Barem dvojica bili su po ocu ili materi Nijemci. I bilo je dovoljno da samo jedan od njih ispravi Mustafu, i pokaže prstom niz hodnik, gdje je u ćošku, u slijepom ćošku ispod stepenica, sklupčan u fetus svoga posljednjeg straha, čučao Ozmo Haim. Mustafa je to morao znati dok je u savršenom miru svoga vječnog podvorništva izgovarao da je mladić u crvenom džemperu pošao tamo na drugu stranu, i da je to istina, kao što je istina da je i jutros svanuo dan.

Tu se, na tom mjestu i u tom trenutku završava svaka uloga podvornika Mustafe u europskoj povijesti i povijesti europske sramote. U životima i životnim iskustvima mladića koji su tog jutra kao razredni redari došli po ćumur, njegova prava, velika uloga tek je započinjala. Ne znamo kako je djelovao na svakoga od njih, po mjeri pojedinačnih senzibiliteta i moralnog osjećaja, inteligencije, ljudskosti, koje su im bile upisane odrastanjem i određene sudbinom, ali smo sigurni, ja sam siguran, koji ovu priču saznajem iz treće ruke, a zatim ju posredujem vlastitim jezikom i osjećajem, da ono što je Mustafa učinio nijedan od njih desetorice ili dvanaestorice do kraja života neće zaboraviti.

Đačka, gimnazijska legenda

Haim Ozmo nije preživio rat. Nestao je negdje i nekako, kao jedan od šest milijuna europskih Židova, grob mu visi u zraku, u oblacima nad gradom, u teškom olovnom smogu nad Poljskom, Šleskom i Ukrajinom, u jesenjoj riječnoj magli nad Jasenovcem... Njegovo ime uklesano je u kamen na Vracama, upisano, možda, u neke knjige memorijalnih dokumentacijskih centara u Jeruzalemu i New Yorku.

Gimnazijski podvornik produžio mu je život. Ili je produžio njegovu patnju i strah. To ovisi o tački gledišta. Ali kada misliš o tome, ti koji si pohađao istu gimnaziju, i četiri godine živio među duhovima tih ljudi, svakim svojim dahom, svakom dlačicom na palcu, za patnju si i strah, ako im prethodi onaj trenutak sreće i života tijela sklupčanog ispod školskih stepenica.

Mustafino djelo nije postalo slavno. Ono je postojalo kao đačka, gimnazijska legenda, i tako je trajalo i dotrajalo do zaborava.

Nije on otišao u partizane, primio orden, postao pravednik među narodima. Izgleda da nikada više nije učinio nešto takvo. Ne spašava se život čovjeku, niti se dvaput oni koji nekoga gone odvraćaju od progonjenog. To se dogodi jednom, ili nikad. U trenutku čovjek odluči nešto od čega ovisi život. Ustvari, dva života. Njegov i život onoga kojeg gone.

Nastavio je i poslije rata raditi kao školski podvornik. Nosio je francuzicu, kako je i red među majstorima njegova soja, i među muslimanima, i za vrijeme nastave, dok po hodnicima vlada grobna tišina, brisao je i glancao rukohvate od bukova drveta, stare koliko i sama škola. Utrljavao je u njih neku nepoznatu mast, koja je vonjala na tešku kemiju, uvlačila se u sinuse, i generacijama đaka ostajala u sjećanju kao miris škole.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije