Andrej Đerković: Četiri priče iz Italije, o fašizmu koji se vraća doma

Suradnik portala Radiosarajevo.ba piše o renesansi fašizma u Italiji, u svjetlu otvaranja Musollinijevog bunkera u Rimu u kojem se on skrivao od savezničkih bombardiranja.

Piše: Andrej Đerković, iz Italije za Radiosarajevo.ba

Priča prva.

Prošle sedmice se na autocesti A1 u blizini Rima, dogodila strašna automobilska nesreća u kojoj je smrtno stradalo sedam lica, uključujući i bebu od 15 mjeseci. Ta vijest uopće nije bila udarna, niti jedna od prvih, već je bila tek negdje pri kraju, prije sportske rubrike. Ništa zbunjujuće, žrtve su bila Romi. 

Novinari uopće nisu spomenuli imena poginulih ni njihove nacionalnosti, a kamoli državljanstva, no novinarka nacionalne televizije RAI je eksplicitno i krajnje sramotno objavila da je u smrskanom kombiju među stvarima bila i mašina za rublje (?!).

Da je kojim slučajem, žrtva bila talijanske nacionalnosti, donji dio ekrana prekrivala bi crvena traka s oznakom “urgente”, pratile bi je obiteljski sentimentalne fotografije žrtve s njihovih Facebook statusa i cijela nacija bi bila u žalosti. 

Smrskani kombi nakon nesreće; Foto: talijanski mediji

Priča druga

Poseban autobus za nomade (fancy naziv za rome) i jedan za sve ostale (što god to značilo). Ne, ovaj prijedlog nije došao kako smo već navikli od nekoga iz desničarske partije Sjeverna liga (Lega Norde), već iz Demokratske stranke (Partito Democratico), od Claudija Gambina, gradonačelnika Borgara u predgrađu Torina. Ogorčen stalnim prosvjedima nekih građana, koji su prošle sedmice okupirali njegov ured nakon što su dva mlada Roma napala 13-godišnju djevojku, gradonačelnik je napisao pismo svim institucijama, prefekturi za Torino GTT (javni prijevoz) i gradonačelniku Torina, u kojem je tražio da se ovaj problem "hitno" treba riješiti.

Problem uopće nije od jučer. Već najmanje dvadeset godina na autobusnoj liniji 69, autobusa koji povezuje Torino s Borgarom i pokriva prvi pojas, javljaju se epizode nasilja na autobusnom stajalištu na krajnjoj periferiji, gdje se nalazi jedan od najvećih romskih kampova u Torinu. To nasilje se odražava kroz krađe, napad, uznemiravanje, guranje i krađe mobilnih telefona. Napetost je narasla krajem oktobra, kada su dva mlada Roma napala dvije sestre u dobi od 13 i 16 godina na putu do škole, na liniji 69. Otac sestara zajedno s nekoliko građana, prijavio je napad uredu gradonačelnika, koji je nakon što ih je primio, odlučio u suradnji s javnim gradskim saobraćajem, da predloži dvije odvojene autobusne linije 69.

Da budemo iskreni, te na stranu stavimo novokomponirane ljudskopravne floskule, ni Romi, kao ni cijeli ljudski rod, nisu svi anđeli. I među tom populacijom postoji određeni broj ljudi čiji renome i nije baš anđeoski, što i dovodi do predrasuda i lošeg mišljenja o rumunjskim i bugarskim Romima. I mi se čak, možemo “pohvaliti” sa svojim predstavnicima tzv. Klanom Hamidović, u kojem su maloljetnice porijeklom iz Bosne i Hercegovine pod dirigentskom palicom šefa klana Fehima Hamidovića, u stilu Olivera Twista operisale po Francuskoj, Italiji, Belgiji i Španjolskoj i čiji je rezo “pao” lani u Parizu.

No, to definitivno NE MOŽE i NE SMIJE biti, razlog novom valu demokratski upakiranog fašizma, pogotovu ne u zemlji u kojoj je taj isti fašizam rođen i čije su žrtve tokom Drugog svjetskog rata u najvećem broj bili baš ti isti Romi. 

Priča treća

Nakon objave članka “Romi na stranu”, novinara Massimo Gramellinija u dnevniku La Stampa (koji pokriva sjevernu Italiju), u kojem Gramellini opisuje gore navedenu sramotnu odluku poglavarstva Borgara, Marco Riccardi, inače Direktor Odjela za Strukturalne i Europske Poslove moje matične regije Valle d’Aosta, na svoju Facebook stranicu postavio je komentar koji je još više dolio ulje na vatru. Post koji je krajnje degutantan i neprimjeren nekom tko obnaša funkciju javnog službenika, glasio je: “Jedini autobus koji im mi možemo pružiti, je onaj za Auschwitz”. Što nam, s druge strane, ostavlja nadu u današnje talijansko moderno društvo, jeste činjenica da je dovoljan broj Talijana uveliko upoznat sa svojom historijom i savješću, te je ovaj komentar dočekan sa žaljenjem i gnušanjem. Sramotni post dobio je samo jedan (danas taj toliko željeni) “like”, te je popraćen s preko 250 komentara punim razočaranja i ljutnje i pitanja kako takva osoba uopće može biti državni funkcioner i netko tko nas predstavlja u bilateralnim dogovorima s partnerima iz Europske unije? 

Iako se Riccardi kasnije pokušao javno izvinuti, on će ipak i logično, slijedom postojećeg krivičnog talijanskog zakona, biti disciplinski i krivično gonjen.

Priča četvrta

Početkom 1942. godine, nakon bezbrižnih teniskih partija ili šetnji konjima, Musollini je, u strahu od savezničkih zračnih napada i bombardiranja, dao zapovijed za gradnju njegovog osobnog bunkera, koji je trebao biti sigurniji od dva već postojeća skloništa, dobivenih prilagodbom podruma vile obitelji Torlonia u samom centru Rima i čija je gradnja trajala godinu dana.

Rimski gradonačelnik prilikom otvaranja bunkera; Foto: talijanski mediji

Prošle sedmice u prisustvu rimskog gradonačelnika Ignazia Marina i uz zvanični protokol, bunker je ponovo otvoren. Otvorenje bunkera i skloništa omogućeno je u suradnji između “Roma Capitale” (Gradski Ured za Obrazovanje i Kulturnu baštine) i speleološke udruge “Centar za Arheološka istraživanja podzemnog Rima” (Centro Ricerche Speleo-Archeologiche Sotterranei di Roma). Potonji je potpisao ugovor na dvije godine s gradskom upravom, te je u podrumu Vile Torlonia uredio i multimedijalnu sobu s fotografijama, dokumentima, od kojih će neki biti prikazani prvi put u javnosti, posebice oni koji su se nalazili u arhivima u inozemstvu.

“Restauracija ovog bunkera i skloništa proširuje već bogatu kulturnu ponudu Vile Torlonia. Nakon restauracije i potpune dostupnosti, sobe su predstavljene s izvornom opremom iz tog vremena. Turistička posjeta je također obogaćena sa mnogo filološkog materijala koje odgovara funkciji mjesta, kako bi se omogućilo lakše čitanje i razumijevanje. ”

(??!!)

Današnjoj suvremenoj Italiji, u kojoj još uvijek živi zadnja generacija koja je bila suprotstavljena tokom Drugog svjetskog rata, ovakav vid kulture i prihoda, definitivno nije potreban. Još manje, potreban je Rimu. Ako smo do sada progledavali kroz prste, gledajući Dučeove automobilske naljepnice po “Autogrilovima” na autocestama širom zemlje ili kalendare s Musollinijevim likom po određenim knjižarama, ako smo prebacivali kanal gledajući horde nostalgičara i nadobudnih mladih desničara koji tri puta godišnje pohode Dučeov grob u obiteljskoj grobnici malog gradića Predappio, otvorenjem ovog “zdanja” u Rimu, tom vječnom gradu (Città Eterna), možemo samo da se zgražamo i da priznamo da se fašizam, sada i zvanično vratio doma.

Simptomatično je i to, da je zvanično i otvorenje za javnost organizirano oko 28. oktobra, što je dan obljetnice Musollinijevog “Marša na Rim” iz 1922. godine, kojim je on stupio na vlast.

Na onu moralniju stranu, vodi nas nedavna kaznena presuda Vrhovnog Suda Italije (Corte costituzionale della Repubblica Italiana), dvojici članova i simpatizera  neofašističke grupe “CasaPaund” zbog korištenja Rimskog pozdrava, tj. dizanja desne ruke u vis. U odluci koju je izrekao Arturo Cortese, predsjednik kriminalne divizije ovog suda, piše: “Postoje rizici oživljavanja mračnih epizoda koje su se desile na Europskom tlu, te je stoga potrebno držati se tzv. Zakona Scelba (nazvan prema ministru unutarnjih poslova Mario Scelbi koji je 1952.godine uspostavio ovaj zakon), prema kojem se zabranjuje obnavljanje fašističke partije i gestikuliranje “Rimskim pozdravom”. 

Sjedište CasaPound u Rimu; Foto: talijanski mediji

CasaPound je ime društvenog centra fašističke inspiracije, uspostavljenog 2003. godine u Rimu, okupirajući zgradu u kvartu Esquilino, koja je bila u vlasništvu države. Fenomen se godinama uveliko širio, te je 2008. godine, kao politički pokret, konstituiran kao “udruga društvene promocije” i dobio zvaničan naziv “CasaPound Italia - CPI”. CasaPound je amalgam populističkog nepovjerenja establišmentu, kulture mladih, antikonformizma, izravnog političkog djelovanja i desničarskih uvjerenja. Prema riječima njihovog osnivača, Gianluce Iannonea, oni su “fašisti trećeg milenija”, naglašavajući svoj kontinuitet s prošlošću i njihovu želju za uskrsnuće fašističkih ideja i primjena istih u aktualnim društvenim pitanjima.

Pokret je nazvan po Ezri Pound, američkom književniku i kritičaru, jednom od najvećih modernističkih pjesnika u prvoj polovici 20. vijeka, no također i jednom od najeksponiranijih Musolinijevih obožavatelja i zagovorniku fašizma. Grupa je koliko toliko bila marginalizirana i nepoznata široj javnosti, no javnost je bila zgrožena kada je 2011. godine simpatizer CasaPounda, usred dana ubio dva senegalska ulična prodavača, te ranio troje njihovih kolega, prije no što je počinio samoubistvo.

I na kraju, kao šlag na tortu, tu je nekada veliki Berlusconijev opozant, Beppe Grillo, koji je svojom populističkom “šupljom” i političkim pokretom “MoVimento 5 Stelle M5S)” kao trojanski konj, nažalost ušao u vladu i konstantno blokira novu vladu premijera Mattea Renzija u reformama koje bi trebale da spase zemlju od Berlusconijevog dugogodišnjeg ekonomskog uništavanja ove zemlje.

Beppe Grillo; Foto: talijanski mediji

Beppe Grillo, omiljeni komičar i čovjek koji je prije desetak godina po talijanskim trgovima davao nadu izrabljenoj radničkoj klasi, ulaskom u vladu, otkrio je svoje pravo lice. To lice je lice rasizma, netrpeljivosti prema drugom i naravno fašizma koji se ogleda kroz njegovo eksplicitno protivljenje davanja talijanske nacionalnosti djeci imigranata koji su rođeni na tlu Italije, izjave da su glavni krivci za probleme Talijana desetine hiljada rumunjskih Roma, te da je vlada puštajući ih u Italiju, dovela u pitanje sigurnost talijanskih građana (?!). Jedna od mitskih njegovih izjava koje mogu ući u enciklopediju fašizma, jeste ta gdje on žali za onim vremenom “nekada, kada su granice Patrije bile svete”, što bi se kazalo, onda kada je na talijanskom teritoriju (koji je, koje li ironije, okupacijom drugih zemalja prelazio te iste “svete” granice), ubijano i protjerano sve ono što nije ulazilo u okvire Grillovih prethodnika. 

“Kada se bavimo takvom rasom kao što su Slaveni - inferiorni i barbari - ne smijemo slijediti politiku mrkve, već politiku palica... Ne treba se bojati novih žrtava... talijanska granica treba ići preko prevoja Brenner, Monte Nevoso i Dinarida... Rekao bih da se lako može žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena za 50.000 Talijana” (Dučeov govor u Puli, 20. septembra 1920.godine)

Osrednji talijanski građanin, danas želi, što bi kod nas kazali, i jare i pare. Protive su masovnom dolasku imigranata na talijansko tlo, no s druge strane, ti imigranti su im dobro došli npr. kada treba netko treba za jeftine novce da brine o starijim osobama njihovih obitelji (u Sjevernoj Italiji postotak imigranata koji obavljaju ovu funkciju je čak 81.4 posto) ili da rađaju što više djece, koja će kada odrastu svojim poreznim obvezama, plaćati njihove penzije.

Nakon svih ovih kratkih prikaza, ostaje pitanje da li će suvremeno talijansko društvo izdržati ove anomalije na svim nivoima društva i nastaviti sa svojim demokratskim putem koji je bio veoma težak i za koji su mnogi časni Talijani dali svoje živote. 

“Revolucija je počela, mirna revolucija koju nikakav otpor unutar sustava neće moći zaustaviti”, istaknuo je premijer Renzi u jednom razgovoru za dnevnik Corriere della Sera, te kako današnji okvir demokracije ovisi od odvajanja ekonomske od političke moći, nadamo se da će njegove drastične reforme, dovesti do društvenog balansa koji bi nadamo se, umnogome umanjio renesansu i utjecaj fašizma na, između lijevog i desnog centra i Crkve, rascijepljeno suvremeno talijansko društvo.