Zabranjeno pušenje

Na početku današnje kolumne ide rubrika "kućni video s dna nenine sehare". 

U njoj vam prilažem snimak koji je nastao na jednoj farmi blizu holandskog grada Purmerenda, gdje je 1998. grupa Zabranjeno pušenje snimala svoj drugi poslijeratni album, nepoznatog radnog naslova, jer rock grupe obično nemaju nikakav radni naslov albuma, nego kad ih dizajner omota opomene da je krajnje vrijeme da se izjasne o imenu, lupe naslov neke pjesme s albuma, a Led Zeppelinima je i to bilo mrsko. :) 

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Joj... ja sada navalio pričati kao nekada prije filma, kad puste filmskog kritičara da dadne "uvodnu riječ", a vi isto kao nekada negodujete i vičete: "Ušuti više, pusti film!", a ja se opet ne dam i nastavljam u stilu: "A posebno je interesantan kadar kad oni njega ubiju, A TO ĆETE VIDJETI NA KRAJU FILMA"... :)

Evo obećavam da ću skratiti uvod:

Naš prijatelj Mladen koji radi za holandsku televiziju donio dobru kameru u studio i mi skontali da snimimo kadrove za budući spot koji bi mogao biti u fazonu onih smiješnih spotova "grupa u studiju snima pjesmu" za koje i mala djeca primijete da su lažni jer "kako snimaju kad je pjesma već snimljena i čujemo je smiksanu?" :)

Naravno pravi spot za ovu "obradu pjesme od Stonsa gdje se stalno pominju Stonsi" nikada nije snimljen, ali eto ostade ova "sirovina" koju ću ja kao prava sirovina (bez navodnika) priložiti u kolumni:

Posebno sam se ja isprovaljivao fulajući na playback na svoju rap-dionicu jer pojma nisam imao o čemu sam rapovao u pjesmi pa sam zaklonio usta čačkalicom, ko fol mi nešto ostalo između zuba pa čačkam, sve da se ne vidi kako fulam tekst. :) 

Dobro što fulam tekst, ali što ne skratim uvod? I Fidel Castro je uspio skratiti svoj čuveni govor na nevjerovatnih sat i po, a ja nikako...

Tema kolumne: Zadnji trzaji RnR mladosti 

Evo ukratko: stjecajem okolnosti (da vas sada ne tušim kako je grupa nastala) ja pod stare dane postadoh član grupe koja me je na početku svoje karijere izbacila iz svojih redova kao "netalentiranog basistu koji uz to još i neće da vježba" i za koju sam napisao nekoliko intrigantnih tekstova (Penzioneri na more idu zimi, Kažu da novog frajera imaš, Neću da budem Švabo...) 

Od druge polovine 1996. do kraja 1999. samo sam se zezao i prvi i jedini put u životu isključivo se bavio rock muzikom u životu! Jao meraka!

Uživao sam u beskrajnim filozofskim raspravama, jer su mnogi članovi grupa bilo filozofi­ amateri, kao i ja, a neki od njih, poput gitariste Dragiannija, i danas na Facebook stave neku lijepu misao poput: "Tek kad sam krenuo da udarim komarca koji mi je sletio na muda, shvatio sam da se NASILJEM NE RJEŠAVA PROBLEM!"

Obišao sam mnogo mjesta, upoznao divne ljude, iz svih saobraćajnih nezgoda izašao neozlijeđen...  

Poštujući vaše vrijeme poštedjet ću vas pričanja "anegdota s mnogobrojnih putovanja" i uputiti na fotogaleriju koja je uglavnom nastala zahvaljujući trudu bubnjara Traka, koji je u vrijeme kada nije bilo digitalnih fotoaparata sve slikao i poslije izrađivao fotografije, a menadžer grupe Dario mi nedavno sve proslijedio.

Haha, ­oni nemaju ovaj demo spot s početka kolumne pa da im se zahvaljujem tako što ću i ja nešto njima nešto forwardovati iz "stare videoarhive s dna nenine sehare".

Zaključak

U dobi od 33 do 37 godina zahvaljujući "sviranju" u Zabranjenom Pušenju doživio sam svoju drugu RnR mladost. 

Prvi dio moje karijere (od 20­ do 23. godine) bio je težak, jer sam zapostavio fakultet i zbog "propadanja u školi" uslijed muzike, nisam nimalo uživao tih godina. S 23 godine sam, osjetivši svu bijedu rockerskog života, ponovo "krenuo u školu", završio, počeo raditi u firmi, što mi se, hahaha... TAKOĐER NIJE DOPADALO! I onda s 33 godine... sasvim slučajno, stjecajem okolnosti... ponovo rock muzika, snimanje albuma, putovanja, koncerti, koke... (ne smijem pisati o kokama, nažalost... Sumnjam da žena tu i tamo pročita poneku kolumnu...) 

Hajmo se uozbiljiti pred kraj časa. 

Zezam se ja kad u "evociranju uspomena od prije 15­, 20 godina" pominjem spavanje do 12, alkohol i "opijate lake", vatrene obožavateljke. Nije to najbitnije.

U svojim srednjim tridesetim, kada smo svirali stare pjesme koje smo pisali kao dvadesetogodišnjaci, i nove pjesme poput ove obrade Stonsa s početka kolumne osjetio sam suštinu rock autorstva.

Ako autor ne izbaci svoj prvi album na vrijeme, dok je mlad, on pati cijeli život zato što je prekasno to sve izbacio iz sebe, kao što muškarac koji je prekasno osjetio čari seksualne igre pati što nije ranije uspio da to sve izbaci iz sebe...

Ako autor dugo nije svirao svoje stare pjesme, pa opet počeo i vidio da su "ostale da žive u narodu", onda je on sretan. Ako autor vidi da "još nije za staro gvožđe" i da i njegove nove pjesme "ulaze u narod", još je sretniji! 

I tako...Upravo nastupanje sa Zabranjenim pušenjem donijelo mi je jedno od najvećih zadovoljstava koje ljudsko biće može da ima. A to je da vi stojite nasuprot velikog broja (uglavnom mladih) ljudi i osjećate da je vaša pjesma došla do njihovih srca. Daleko su u mraku, ne vidite im lica, ali znate da im se pjesma dopada!

Kako? 

Čujete ih kako je pjevaju...