Alida Vračić: 20 KM po glavi

Sasvim slučajno jednog tmurnog augustovskog jutra, u jednom sarajevskom cafeu.

Piše: Alida Vračić

Pijem prvu jutarnju kafu, razmišljam o svojim dnevnim obavezama koje nosi dan, prilično običan početak dana. Cafe je prazan, samo za stolom ispred mene sjede dvije gospođe. Mlađa je u svojim tridesetim godinama, kratko ošišane jarko crvene kose, s velikom šnalom boje leda. U ruci čvrsto stišče rokovnik debelih kožnih korica i nervozno vrti olovku. Druga starija žena provjerava svoj pametni telefon i piše poruke, uvjerava mlađu da oni samo što nisu stigli. Ubrzo zatim stiže i ostatak ekipe. Četvorica muškaraca, u svojim pedesetim godinama...

Selam, selam pa vi opet na istom mjestu, isti stol... pozdravljaju žene. One se smješkaju...

Starija gospođa predstavlja se ostatku ekipe kao sekretar stranke. Dalje dodaje: "Mi smo odlučili krenuti aktivno u kampanju, pa smo vas pozvali da se malo dogovorimo i organizujemo. Zvanični start je 25. 9, ali nećemo čekati do tada".

"Ti", obraća se korpuletnom gospodinu, spojenih obrva, "molim te da se već sad aktivno uključiš". Mi smo na nivou stranke planirali da ti organizujemo neke skupove. Plan je pozvati više grupa od po 50-100 ljudi. Priča je standardna, nemoj da puno eksperimentišemo... malo spomeni žrtve rata, ima ih dosta s raznim pomagalima, ide ona priča da ćemo im omogućiti besplatne proteze, malo udrobi ovu priču s poplavama, ništa konkretno, da nas poslije glava boli i to... to je siguran prolaz."

Uključuje se i čovjek omanjeg rasta u sivom odijelu. "Slušaj, bitno mi je da razumiješ da ne želimo nikakav rizik, idemo na sigurno, ove sedmice je zakupljen restoran, pozvani su ljudi, razne velike firme, malo večera, malo da se upoznamo, treba nam njihova podrška. Sve je plaćeno, samo se pojavi i lagano pravi svoju priču... imaš li kakvo bolje odijelo, daj molim te da mu se kupi nešto", dobacuje mlađoj ženi... Ona klima glavom.

"Pričali smo i s drugim strankama, ima tu i prelazaka, eventualnih pojačanja, onaj mali iz SBIH ce preći kod nas, djeluje mi kurentno..."

Mlađa žena se uključuje. "Molim vas, možemo li se vratiti na bit sastanka, priprema za skupove..." 

"Da, da", svi se u glas slažu...

"Dakle, skupit ćemo grupe, grupa nema više od 50-100 ljudi. To su manje  grupe, više ljudi s kojima smo mi prisni... Ide ta priča, penzije, besplatno školovanje, djeca, civilne žrtve rata, dobit ćeš aplauz, nema stajanja, ide priča, samo nastavi da se održi dinamika, pričaj glasno..."

"A šta je moja obaveza", pita korpulentni čovjek...

"Imaš dvije sedmice da procijeniš tu svoju publiku, ima tu svega... sve je to bijeda... računaj na 1200 ljudi... sve je to teška socijala, sve što im daš, dobro je... Nekome trebaju knjige za djecu za školu, nekome lijek, sve to ide u tu priču, pripremamo i pakete... 20 KM po osobi..."

"Šta će biti u paketima", pita starija gospođa...

"Malo kafe, cigare obavezno, sok, ma, to ti je kao hedija... ali molim vas svi se uozbiljite, moramo to suptilno, da ne ispadne da ne kupujemo vlast, samo suptilno... po glavi nek' ide do 20 KM.

"I pazi", dodaje mali čovjek u sivom odjelu, "dok ide ta priča, stalno im ponavljaš, za vas najbolje"...
"Znaš i sam, udrobi svega."
"Ok, znači ja to malo izvidim, šta kome otprilike treba i to..."
"Da, da, mi ćemo uplatiti 10.000 KM preko neke naše firme, nije sporno... ali molim te, ne smije to izgledati kao kupovina glasova, zadubi se malo..." 
"Koliko tebi treba za početak", pita nepoznati čovjek koji prvi put priča...
"A, slušaj, mi smo profesionalci, služba je služba, družba je družba... politika je interes i neću je raditi džaba, sto ću ja raditi džaba... prebacite mi 5000 KM sad, pa ćemo vidjeti kad krene, zavisi od tempa i to..."
"Strašno je važno da niko ne pomisli da kupujemo glasove", ponavlja čovjek u sivom odjelu..
Zvoni telefon, svi se lagano ustaju i kreću ka izlazu. Klikću ključevima od skupocjenih automobila i odlaze...

Odlaze pričati priče, uzeti izbore i odvesti nas u ponor... a mi ćemo ih pažljivo slušati u školskim klupama, klicati, sretni uzeti paketiće od po 20 KM, nadati se besplatnim protezama za ruke i noge, i knjigama za djecu.
Moje skoro savršeno iako tmurno jutro, upravo se pretvorilo u depresivan augustovski dan.

Stavovi objavljeni u rubrici Ja mislim nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.