Društvo / "Roditelji bi je izbacili iz kuće da znaju da ima momka nemuslimana"

20. 12. 2016. u 11:39:00 Radiosarajevo.ba

Shares:749

Mladi iz BiH koji ulaze u partnerske veze s osobom druge nacionalnosti često se nalaze na meti pogrdnih komentara i neodobravanja okoline.

Protiv takvog društvenog okruženja možda bi se i moglo boriti, ali najveći pritisak, ipak, dolazi iz porodice, piše Diskriminacija.ba.

Procjenjuje se da je na prostoru bivše Jugoslavije, prije posljednjih ratnih dešavanja, oko 13 posto brakova bilo sklopljeno između pripadnika različitih nacionalnosti. Najviše takvih "mješovitih" brakova sklopljeno je u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini.

Danas ta brojka u našoj zemlji ne premašuje pet posto od ukupnog broja sklopljenih brakova, navodi se u istraživanjima. Značajno je veći broj onih "mješovitih" veza koje nikada ne budu ozvaničene brakom, jer pucaju pod pritiscima nametnutih mladim ljudima koji se odluče za partnera različite nacionalnosti/vjeroispovijesti.

U jednoj takvoj neuspjeloj vezi kao 20-godišnjak bio je i Mario iz Sarajeva.

"Kad smo se ona i ja počeli zabavljati, nisam znao da bi je roditelji izbacili iz kuće da znaju da ima momka nemuslimana. Kad mi je rekla poslije nekog vremena za to, ja sam se već bio zaljubio i odlučio da ipak nastavimo da se viđamo."

Mariova bivša djevojka nije porijeklom iz Sarajeva, ali je uvijek postojao strah da bi u gradu mogli sresti njene rođake koji bi roditeljima prenijeli da im je kćerka u vezi s katolikom. Kako bi to izbjegli, Mario se ponekad predstavljao kao Mahir.

"Nije mi to bilo drago, ali nisam imao izbora. Sjećam se da sam jednom prilikom u jednom kafiću slučajno rekao nekom od njenih rođaka svoje pravo ime, kad je to shvatila, imala je pravi nervni slom. Mislila je da će je on izdati, plakala je, sva je istraumirana bila. Kako mi je u više navrata rekla, roditelji bi je izbacili iz kuće da su znali da se zabavlja sa momkom koji se zove Mario, možda se čak i u potpunosti odrekli. Srećom, nije je taj rođak izdao."

Situacija se odrazila i na odnos između Marija i njegovih roditelja koje je pogodilo što im se sin mora skrivati. Za njegovu majku, to je bilo posebno teško iskustvo.

"Jedno vrijeme smo bili u lošim odnosima, ja sam čak razmišljao da se odselim, jer sam mislio da bi roditeljima tako lakše bilo. Znam da su se osjećali poniženo jer me djevojka krila od svojih, pogotovo ih je ponižavalo što sam se predstavljao kao Mahir, a ne Mario. Oni su htjeli da moja tadašnja djevojka svojim kaže za mene, ali joj ja to nisam govorio."

Nakon godinu, Mario i njegova djevojka su raskinuli upravo zbog straha da bi njeni roditelji mogli saznati za nedozvoljenu vezu.

"Što se tiče mene poslije, sjećam se situacije kad sam šetao gradom sa narednom djevojkom, kad smo sreli njenu baku. Mahinalno sam pustio njenu ruku i odmakao se par metara od nje, što je njoj bilo čudno. A ustvari mi je to bila reakcija svaki put kad bi sreli porodicu i prijatelje te moje djevojke iz miješane veze."

Šta će reći komšiluk?

"Ja sam muslimanka, on je bio pravoslavac. Što je za ovu regiju teško prihvatiti. Neka je i katolik, ali pravoslavac nikako", prisjeća se svoje srednjoškolske ljubavi, danas 26-godišnja Lejla*.

"Taj momak je od prvog dana naše veze počinjao teme nacionalnosti, jer se više on bojao da moja porodica neće prihvatiti tu vezu. Ja sam se smijala. Znam kako sam ponosna na njih jer su se zaista borili i odgajali mene i moju sestru skroz daleko od nacionalizma, podjele bilo kakve vrste. Sve do dana dok nisu saznali. Bila sam šokirana i bilo me sram da nisu prihvatili."

Uslijedila su ubjeđivanja i mnoge porodične rasprave.

"Mama mi je govorila da sam mlada, da trenutno tako razmišljam, ali nisam mogla prihvatiti da ta žena koja me rodila tako misli. Šta će reći majka, djed, komšije, prijatelji. To je bilo gore od bilo kakve bolesti."

Kako bi se viđala sa tadašnjim momkom, Lejla je počela lagati svoje roditelje. Kada se sada prisjeća tih situacija, kaže da bi ponovo uradila isto, Diskriminacija.ba..

"Par puta sam htjela pobjeći kod njega, ali on je bio toliko zreo da nije vidio bit toga. Tako da sam odustala. To jest bila tinejdžerska ljubav i poslije su se desile veće, ali bit je da on nije bio čovjek jer se zove tako kako se zove. Dovoljno dobar čovjek. Da sam išla redom i objašnjavala ljudima ne bi imalo koristi jer su toliko površni."

Prošlo je mnogo godina otkako je Lejla prekinula ovu vezu. Danas je i sama majka, i trudi se da greške svojih roditelja ne ponavlja sa sinom.

"Odgajam ga kao što bih sama sebe. Nema pravila u životu, niti ga učim da ih ima. Puštam ga da bude slobodan, da sam bira, da sam zaključuje. Da sam izabere. Vraćam se na početak i pričam sa roditeljima koji i dalje misle da su svi ljudi isti. Pa ih pitam za momka pravoslavca. Pa šute. Možda ih je i stid, ali oni žive po pravilima. I to je taj problem."

Sukobe sa roditeljima zbog veze s muslimanom, doživjela je i Ana*.

Svoju vezu uspjela je sačuvati do danas, ali uz mnogo tajni, strepnje i narušenih odnosa. Kada su roditelji za njenu vezu saznali od drugih, uslijedio je šok.

"Prvo su mislili da je to prolazno, kasnije kada su shvatili da je ozbiljno bilo im je jako teško. Govorili su da trebam to prekinuti, da život u BiH nije moguć između ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovjesti, zbog rata koji je bio i svega što je ostavio iza sebe. Također, govorili su da će nam kad-tad to predstavljati problem u životu, da okolina i rodbina to neće moći prihvatiti, da ćemo imati problem kada i ako budemo imali djecu", priča Ana za Diskriminacija.ba..

"Razlozi koje su mi navodili bili su razni - jer sam iz tradicionalne obitelji gdje se poštuju katolički običaji, jer misle da žena kod muslimana nema prava, da bih morala preći na njegovu religiju jer je ‘takav red’, da rodbina ne bi to nikad mogla prihvatiti, da su to drugačiji načini odgoja i da bismo se u budućnosti mogli svađati zbog toga šta bi nam djeca bila."

Skrivanje veze i konstantni pritisak Ana je podnosila teže od svega.

"U svemu tome nikoga nije posebno zanimalo kako se ja osjećam, jer su smatrali da je bitno uraditi onako kako roditelji žele jer su oni iskusni. Bilo mi je grozno jer je unatoč tome moja ljubav svaki dan bila veća, a isto tako i tuga jer sam to morala kriti."

Zbog podređenog položaja koji žena, bez obzira na to koje nacionalnosti bila, još uvijek ima u bh. društvu, Ana objašnjava da ponekad može shvatiti strah svojih roditelja.

"Svoje roditelje razumijem sa te strane jer imam rodicu koja se udala za muslimana i koja je kasnije 'natjerana' da pređe na islam, također i rođaka koji je oženio Srpkinju koja više ne slavi svoje blagdane nego katoličke. Koliko god se mislilo da je to vlastiti izbor, mislim da nije tako. Prije bih rekla da je to izbor našeg društva, naravno s izuzecima koji su onda po svojoj prirodi čudni, jer izlaze iz zadanih okvira."

Subjektivne i iskrivljene percepcije drugog

Stavovi koje imamo jedni o drugima i naša percepcija “mješovitih” brakova bili su tema nekoliko istraživanja u našoj zemlji. Neda Perišić, autorica studije “Mješoviti brakovi u BiH” iz 2012. godine, bh. građanima postavila je pitanje da li podržavaju sklapanje brakova između pripadnika i pripadnica različitih konstitutivnih naroda u BiH.

Najviše protivljenja takvim brakovima primijećeno je među pripadnicima hrvatske nacionalnosti, slijede Bošnjaci, pa Srbi. Razlike u stavovima muškaraca i žena nije bilo, ali je prihvatljivost “mješovitih brakova” najizraženija bila među građanima starosne dobi od 18 do 29 godina, navodi se u studiji.

"Da li podržavate sklapanje brakova između pripadnika i pripadnica različitih konstitutivnih naroda u BiH?" (Izvor: "Mješoviti brakovi u BiH")

Uzrok fenomena neprihvatanja ovakavih veza potrebno je tražiti u mnogim sferama kulturološkog, ideološkog i historijskog procesa našeg društva, smatra Sabina Čehajić Clancy, socijalna psihologinja koja se bavi naučnim istraživanjima u polju suočavanja sa prošlošću i pomirenjem. Iz ugla psihologije, uzrok se može posmatrati kroz prizmu nepovjerenja koje gajimo historijski prema onome 'drugačijem' i 'različitom' od nas samih.

“Svako društvo, do nekih granica, ne samo naše, odlikuje određeni stepen etnocentrizma što znači da preferiramo svoje i sebi slične, a bojimo se i ne volimo drugačije. U osnovi ovakvog nepovjerljivog i negativnog stava stoje emocije, naročito emocije straha. Pored toga, mi kao pojedinci koji živimo i potičemo iz društva koje možemo okarakterisati kao konfliktno, dosta samopouzdanja crpimo iz socijalnih tj. kolektivnih identiteta, a malo iz osjećaja samokontrole i samoefikasnosti.”

Kriterij sličnosti je taj koji određuje granice među nama, smatra Čehajić Clancy.

"Ako smo slični, to je OK. Ovdje se uvijek radi samo i isključivo o percepcijama koje su, nažalost, uvijek subjektivne i iskrivljene."

Da bi nam "drugačiji" postali bliži, potrebno je da se dese višestruke i višeslojne promjene. Iz ugla psihologije, to bi bile promjene u sistemu odgoja i obrazovanja.

"Odgoj koji njeguje ideju zajedničkih, ljudskih vrijednosti i obrazovanje koje njeguje i podstiče dijalog, razumijevanje, komunikaciju i druženje sa 'drugačijima'."

Za takve suštinske promjene Ana nema vremena. Iako su, s vremenom njeni roditelji prihvatili činjenicu da im je kćerka u ozbiljnoj vezi s muslimanom, nakon svih iskustava, ona svoju budućnost više ne vidi u BiH. Pogotovo ne budućnost svoje djece.

"Svoju djecu bih odgajala da budu dobri ljudi, da ne učine nikome zlo i da pomognu kada god mogu. Tako bih im savjetovala i u odabiru partnera, ali se ne bih miješala. Ne bih voljela djecu odgajati na ovome području jer mislim da to koliko su ljudi zatrovani se neće promijeniti dok ne nestanu generacije koje se sjećaju prošlog rata", zaključuje Ana za Diskriminacija.ba..

*Zbog zaštite anonimnosti sagovornika, u tekstu su izmijenjena pojedina imena.

KOMENTARI (5)