"Oni su nevidljivi" / Diskriminacija: Bolest društva i(li) ideologija

23. 12. 2016. u 12:23:00 Radiosarajevo.ba

Shares:28

Diskriminacijom se, u najširem smislu, smatra pravljenje razlike u socijalnom, etničkom, rasnom, vjerskom, spolnom, starosnom, jezičkom kriteriju, a diskriminacija rezultira onemogućavanjem ili otežavanjem ostvarivanja ljudskih prava.

Piše: Ahmed Burić

Naš pravni sistem u Zakonu o diskriminaciji, član 2, tvrdi da se će se njome smatrati svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, vanjskih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrozi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima.

S te strane, kao i u mnogim segmentima društva, može izgledati da je problem pravilno lociran, i da postoji preventiva, odnosno zabrana diskriminatorskog ponašanja, pogotovo ako Zakon još kaže da se "zabrana diskriminacije primjenjuje na sve javne organe, kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga“.

No, znamo da nije po zakonu. I da nije tako. U duboko podijeljenom i raslojenom društvu kakvo je danas bosanskohercegovačko, pored raznih drugih oblika pravljenja razlika, prvenstveno u nacionalnom i vjerskom diskursu, diskriminacija se provodi i u oblastima u kojima zakon to izričito zabranjuje. Radi se o socijalnoj zaštiti, socijalnim naknadama, socijalnoj pomoći i načinima njezinog korištenja.

U Bosni i Hercegovini se diskriminacija provodi sistemski. Ona se može manifestirati kao nejednak tretman ljudi kod zapošljavanja, otežan pristup različitim uslugama (obrazovnim, zdravstvenim, socijalnoj zaštiti), može se naći kod garantiranja i zaštite prava, ili jednostavno u šikaniranju u svakodnevnom životu, u susjedstvu, naselju, lokalnoj zajednici. Pojedinci i grupe bivaju izloženi diskriminaciji zbog gotovo bilo kojeg biološkog ili socijalnog obilježja: starosti, rase, spola, etniciteta, vjere, jezika, klasne pripadnosti, seksualne orijentacije, političkih uvjerenja, invaliditeta.

Diskriminacija je uvijek odbijanje i isključivanje. I uvijek je bolna. Posebno u najslabijim i najranjivijim segmentima društva. U Bosni i Hercegovini su osobe s invaliditetom diskriminirane i po uzroku, odnosno okolnostima nastanka invaliditeta. U konkretnom slučaju, osobe označene kao neratne osobe s invaliditetom su neposredno diskriminirane u odnosu na ratne vojne invalide. Ta se diskriminacija ogleda u kategorizaciji oštećenja organizma, te u novčanim naknadama.

Jer, osobi koja ne vidi ili se ne može kretati sama, ili je na bilo koji drugi način uskraćena za učešće u svakodnevnom životu, zakonom je zagarantiran jednak odnos institucija prema njoj.  

Ali, u praksi ni izbliza nije tako. Praksa koja se provodi u FBiH u potpunoj je suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH i UN Konvencijom o ljudskim pravima osoba s invaliditetom, te drugim usvojenim dokumentima u FBiH. Ako neko zatraži "utjehu" u komparaciji sa stanjem u Republici Srpskoj, može biti "spokojan",  tamošnja situacija je vrlo slična.

Ratni vojni invalidi (RVI) su višestruko favorizirani: jer, između ostalog, RVI stječu pravo na invalidninu oštećenjem organizma od 20 do 100 posto, prema propisima o RVI u FBiH. Za civilne žrtve rata "donji" prag oštećenja organizma je 60 posto. Tek od skoro dvije trećine nesposobnosti, osobe s neratnim invaliditetom stječu pravo na ličnu invalidninu, a dodatak za njegu ili pomoć druge osobe i ortopedskih dodataka stječu sa 90 do 100 posto oštećenja organizma.

U takvoj situaciji, zaista je teško povjerovati da diskriminacija nije samo bolest društva, nego je ideološke naravi. To je još izraženije kod razlika i visine novčane naknade po kategorijama. (vidi okvir) 

Pri tome treba imati na umu da je broj osoba s neratnim invaliditetom koje nisu uvedene u pravo (dakle, onih koji imaju manje od 90 posto oštećenja organizma) – višestruko veći. Procjenjuje se da 10 posto stanovništva FBiH čine osobe s invaliditetom i da njihove porodice koje indirektno ili direktno trpe posljedice njihovog invaliditeta, čine oko 30 posto stanovništva FBiH.

Hoćemo li dozvoliti da skoro trećina društva bude bukvalno pregažena iako joj zakon garantira drukčiji odnos prema njima, i drukčiju sudbinu? 

Jer, analize ekonomskog položaja osoba s invaliditetom ili domaćinstava u kojima žive osobe s invaliditetom pokazuje da invalidnost značajno utječe na njihov ekonomski položaj.

U BiH invaliditet povećava mogućnost postanka siromašnim za 18 posto.

Procijenjeno je da je u 2015. bilo oko 30 posto neratnih osoba s invaliditetom koji primaju novčane naknade ispod apsolutne linije siromaštva.

Glavni uzrok diskriminacije neratnih osoba s invaliditetom i ratnih vojnih invalida je političke naravi.

Oko 1.500 udruženja boračke populacije (finansiranih iz budžeta sa svih nivoa vlasti s oko 180 miliona KM) usko je povezano s partijama s nacionalnim predznakom i predstavlja „glasačku vojsku“, odnosno biračko tijelo tih partija. S druge strane, neratne osobe s invaliditetom nemaju pomoć političkih partija i tako postaju predmet diskriminacije. Oni su nevidljivi. 

Društvo s tako dubokim podjelama i diskriminacijom u oblasti invalidnosti, naprosto, nema šansi. Prvi korak u posmatranju svake osobe s invaliditetom istim očima jeste da treba podržati Zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške lica s invaliditetom.

Taj zakon bi omogućio konkretne izmjene svih zakona koji konkretno definiraju kategorizaciju i naknade OSI bez obzira na porijeklo invalidnosti, te bi bio osnova za uklanjanje diskriminacije OSI po osnovu uzroka invalidnosti.

Svi su ljudi rođeni isti. I sve njihove stečene nedostatke društvo treba isto tretirati. 

OKVIR:

Osobe s pravima na novčanu naknadu, lična invalidnina sa 100 posto oštećenja (podaci za 2015.) 

RATNI VOJNI INVALIDI

Broj osoba: 48.850, naknada: 1.903 KM

CIVILNE ŽRTVE RATA:

Broj osoba: 10.016; naknada: 1.314 KM

OSOBE S NERATNIM INVALIDITETOM:

Broj osoba: 42.808, naknada: 403 KM

Ovaj članak „DISKRIMINACIJA: BOLEST DRUŠTVA I(LI) IDEOLOGIJA“ objavljen je u okviru programa “Jednakost za sve: Koalicija organizacija civilnog društva u borbi protiv diskriminacije” kroz Program grantova u okviru kojeg Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini (FSU u BiH) provodi projekt „Zagovaračka kampanja – Prevazilaženje diskriminacije osoba s invaliditetom po osnovu uzroka invaliditeta između ratnih i neratnih OSI“.

Tagovi: diskriminacija

NEMA KOMENTARA