Adni dvije godine nisu dopuštali da koristi lift za invalide

Anadolija
Adni dvije godine nisu dopuštali da koristi lift za invalide
Kada dolazi na predavanja, Adna Memić, studentica druge godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli, bez pomoći kolega, koja nikad ne izostaje, ne može doći do učionice.

Učionice se nalaze na drugom spratu u objektu bez lifta, a Memić se zbog cerebralne paralize otežano kreće.

Ova vedra i nasmijana 20-godišnjakinja otvoreno priča o svom stanju, a veoma je zahvalna kolegama koji je pridržavaju i pomažu joj da se popne, te na drugi sprat uznose njenu hodalicu.

Za Anadolu Agency (AA) ispričala je da je njeno stanje posljedica nemara ljekarskog i medicinskog osoblja, ali i o tome kako joj u srednjoj školi menadžment ustanove nije dozvoljavao da koristi lift namijenjen osobama sa invaliditetom.

 ˝Rođena sam potpuno zdrava, no prilikom presijecanja pupčane vrpce, makaze nisu bile sterilizirane i dobila sam sepsu, čija je posljedica cerebralna paraliza. Nemam nikakvih mentalnih problema, ali motorika mi je otežana. Tokom svog, 20-godišnjeg života, imam iskustva možda i više nego neke osobe sa 40 godina. Bilo je lijepih i bolnih trenutaka, oni se i dan-danas dešavaju, ali ja sam optimista i vesela osoba, koja, iako je to možda nekima čudno, ima jasne životne ciljeve˝, priča Memić, dodajući da nastoji biti što samostalnija prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti.

U obdaništu su je, prisjeća se, ostala djeca odlično prihvatila i nisu je odbacivali zbog toga što se razlikuje od njih.

 ˝U dobi kada su sva ostala djeca hodala, ja sam i dalje puzala, a prema priči mojih roditelja i vaspitačice, jednom smo se igrali i cijela grupa je puzala. Za divno čudo, spram mog stanja, djeca su me uvijek prihvatala. Inače, imam mnogo prijatelja i uvijek su mi dolazili kući, igrali smo se cio dan i nikada nisu rekli:´Tebe bole noge´ ili ´Ti ne možeš da hodaš´. Djeci zapravo različitosti i ne smetaju, sve dok im odrasli na to ne skrenu pažnju˝, smatra Memić.

Govoreći o svom školovanju, sagovornica AA ističe da joj je najstresniji period u životu bio dok je pohađala srednju školu.

 ˝Išla sam u Gimnaziju ´Ismet Mujezinović´ u Tuzli, ali podrška profesora je izostala. S obzirom na to da pišem sporo i ne mogu dugo pisati, iz pismenih vježbi i kontrolnih radova uvijek sam dobivala jedinicu ili dvojku, mada bih kada usmeno odgovaram uglavnom dobivala petice i četvorke. Pojedini profesori su imali razumijevanja i nisu htjeli da mi kvare zaključne ocjene, pa bi mi dozvolili malo duže da radim kontrolni, ali većinu to uopće nije interesiralo. Čak ni pedagogica nije imala sluha i kazala mi je da nisam tražila prilagođen nastavni plan i program, nego redovno školovanje˝, kaže Adna. 

Paradoksalno je, priča Memić, bilo i to što je u školi postojao lift za invalide, ali menadžment ove odgojno-obrazovne ustanove nije dopuštao njegovo korištenje i preko dvije godine nije dozvoljavao da se stavi u funkciju.

 ˝Pravdali su to time da ne posjeduju certifikat za pokretanje lifta, ali kada sam se operirala u trećem razredu, preko noći su dobili taj certifikat. Lift je dovoljno velik da osim kolica u njega mogu stati još tri osobe, mada mi iz nekog razloga, nije bilo dozvoljeno da ga koristim u prvom i drugom razredu˝, priča Memić.

Osim pristupa odgojno-obrazovnim ustanovama, neadekvatan je i ulaz u Dom zdravlja u Tuzli, pa kada ide ljekaru, Memić se mora popeti uz preko 20 strmih stepenica.

 ˝Ovisno od čovjeka do čovjeka, neko dođe, pritrči da pomogne, da mi ponese hodalicu, a drugi vas gledaju kako se patite. Osobe sa invaliditetom imaju prava koja niko ne poštuje, ali ja za sebe ne volim ni kazati da sam osoba s posebnim potrebama. Živim normalnim životom uz male korekcije i pomoć drugih. Upisala sam fakultet da bih sebi i okolini dokazala da je moguće studirati i diplomirati, te da bih ohrabrila ostale sa posebnim potrebama da se ne skrivaju u kući. Stanujem sa sestrom i same kuhamo, održavamo stan i peremo odjeću. Znam u kojoj je trgovini dobar prilaz, pa tamo idemo kada kupujemo namirnice za ručak. Inače, moja sestra Amina ima 15 godina, ali razmišlja mnogo zrelije u odnosu na svoje vršnjake˝, navodi Memić, te dodaje da joj na njenom trnovitom putu mnogo pomažu podrška i razumijevanje okoline.

 Memić je dvije godine članica Informativnog centra za osobe sa invaliditetom ˝Lotos˝, koji je danas u Tuzli zajedno s Koalicijom organizacija osoba s invaliditetom s područja Tuzlanskog kantona održao prijem za predstavnike institucija vlasti, te predstavnike javnog i kulturnog života.

 ˝Želimo aktuelizirati pitanja na kojima ćemo raditi naredne godine. Uprkos našim nastojanjima da se uslovi života pokrenu ka boljem, u našoj zemlji to ide veoma sporo˝, izjavio je tokom prijema Suvad Zahirović, iz ˝Lotosa˝.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije