"Mi svoje križeve na leđima nosimo" / Pismo studentice iz Kiseljaka: Gdje si bila Europo..

17. 02. 2017. u 07:13:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

"Mi, ljudi, obično najviše pričamo o onima koji najviše vrište, ali im i najviše odbijamo pomoći”, napisala je mlada Kiseljačanka Mia Grgić, studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu i buduća doktorantica međunarodnog javnog prava.

Ona je napisala pismo u kojem progovara o situaciji Hrvata u Srednjoj Bosni, a koje je u kratko vrijeme objave na portalu Dnevnik.ba postalo hit na društvenim mrežama.

U nastavku vam donosimo njeno pismo:

“Bosna je moja velika ljubav i moja povremena, bolna mržnja…” Meša Selimović

"Mi, ljudi obično najviše pričamo o onima koji najviše vrište, ali im i najviše odbijamo pomoći.

Vrišti li Središnja Bosna dovoljno glasno, toliko da je čuju i najbliži susjedi i daleki oceani i pričaju o njezinom vrisku, ali odbijaju pomoći. Europo, tebe pitam, vrištimo li dovoljno ili nas rane trebaju još jače progutati, duše nam izrezati, da bi ti, Europo, čula?

Svijete, tu je nekad živjelo 500.000 Hrvata. Europo, tu je u četiri godine u krvi nestalo 100.000 očeva, muževa i braće. Gospođo Europo, tu su djeca rasla bez osjećaja za oca, a ti, kao da ne vrište, kao da ne čuješ.

Ovdje su tri najstarija samostana u BiH, ovdje u fratri prvo došli i skrasili se. Trapisti su na ovu zemlju gledali kao na zemlju nade i čekali na Bosnu kao na spas. Danas draga Europo, njihov vrisak, ne čuješ.

Ova zemlja povijesno-pravno pripada papi i Vatikanu, a danas je, Europo, svojata tko i kad stigne. Dijele nas i odjeljuju oni što Bosna nije njihova, oni koji su „jednima uzeli slobodu, a drugima vjeru“ (Meša Selimović), a ti, Europo, ne čuješ odjek podjele, vrisak od rana što dijele i bole.

Gospođo Europo, ovo je zemlja koja je dala jednog Nobelovca, koji je rekao da je sve njegovo iz Bosne, koji je napisao da se samim korakom po toj zemlji preporađaš i oslobađaš, a danas ga negiraju oni koji su Bosni oteli sve i vratili je u neko drugo, mračno vrijeme. Bosna još u mraku vrišti, a ti gospođo, ne čuješ.

Europo, ovo je zemlja koja je Hrvatskoj dala izbornika. koji je hrvatsku nogometnu reprezentaciju odveo do trećeg mjesta na svijetu, a danas ta ista Bosna nije dovoljno hrvatska tim istim  velikim Hrvatima. Nikome nije dovoljno hrvatska, osim bosanskim Hrvatima, koji su svoje najbolje poklonili Hrvatskoj. Čujete li ih kako vrište?

Europo, ovo je narod kojeg prvi susjedi ne smatraju narodom, a čuju ga kako vrišti. Oprostite nam vi, veliki Hrvati, što se ne udaramo u prsa u hrvatskom parlamentu nego živimo svoje živote daleko od svjetovnog cirkusa, koji je vaša scena. Oprostite nam što nismo toliko „veliki“. O, oprostite nam vi, veliki vjernici, što naše krunice nisu na retrovizoru nego za obiteljskim stolom.  Ispričavamo se vama, veliki Hrvati, što su nam očevi '91. i '95. ginuli za Hrvatsku, a '92. se vraćali u pakao zemlje na kojoj su odrasli. Oprostite nam i vi, veliki vjernici, što križeve na zidovima držite, jer mi svoje na leđima nosimo. Oprostite nam, vi, veliki Hrvati što vrištimo, samo ne po državnim firmama, nego u svoja četiri zida.

Ovdje je Europo, i vi veliki Hrvati, nestalo 19 malih Hrvata, muževa, očeva i braće. Europo, sjećaš li ih se? Veliki Hrvati, znate li za njih? Pitat će vas se o njima.

Europo, Središnja Bosna nije nikad dobila pravo na opsadu. Europo, nitko od velikih Hrvata se nikad nije sjetio da su prvi mučenici rata u BiH fojnički fratri, koji su odlučili ostati. Europo, sud je to mučeništvo nazvao „kafanskom tučom“, a Europo, i vi, veliki Hrvati, zar ste zaboravili na to?

Gdje si bila Europo, gdje ste bili veliki Hrvati kad je 70.000 malih Hrvata čekalo pomoć, gdje ste bili veliki, neustrašivi novinari? Gdje ste bili hrabri borci za ljudska prava, slobodu i pravednost? Gdje ste nestali, veliki Hrvati, kad je Hrvatima Središnje Bosne trebalo pomoći u obrani, kad su se u haškim sudnicama kazne određivale po jačini busanja u prsa, gdje ste nestali vi, veliki Hrvati? Europo, i vi, koji se prizivate na pravednost, gdje ste bili tad?

Europo, ovo je zemlja, koja je dala jednog Nobelovca, trenera svih trenera, najbogatije katoličko naslijeđe u cijeloj regiji, mineralnu vodu, koja je danas regionalni brend, a danas je profesionalni vjernici i udarači o prsa nazivaju teretom.

Europo i vi, veliki Hrvati, profesinalni vjernici, mi smo vam oprostili, nismo ni očekivali da ćete čuti naše krike, ali krikovi iz pakla su puno gori, znaš Europo, koja tražiš trn u oku brata svoga.

I na kraju, riječi Nobelovca rođenog usred Bosne, velikog, Ive Andrića: „Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hljeb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hljeba smo željni.“, napisala je Mia Grgić,

KOMENTARI (4)