Radikalni eksperiment / Rađa se prva 'postnacionalna' država svijeta

07. 01. 2017. u 11:54:00 Radiosarajevo.ba

Shares:45

Početkom 2017. godine Kanada bi mogla biti posljednja imigrantska zemlja, tvrdi Charles Foran, direktor Instituta za kanadsko državljanstvo.

Uvjerenje kanadske vlade (ali i većine tamošnjih stanovnika) u vrijednosti imigracije potvrđuju brojke: Kanada je u 2016. primila 300.000 pridošlica, uključujući 48.000 izbjeglica, i želi da oni postanu državljani (što oko 85 posto ljudi sa stalnim prebivalištem u Kanadi na koncu i postanu).

 

Piše: Goran Šikić za Jutarnji.hr

 

Zemlja na sjeveru sjevernoameričkog kontinenta otvorena je za ljude svih vrsta i vjera. Šire područje Toronta danas je po sastavu stanovnika najraznovrsniji grad na planetu, jer je polovica tamošnjeg stanovništva rođena izvan Kanade, a ni drugi gradovi poput Vancouvera, Calgaryja, Ottawe i Montreala u tome značajno ne zaostaju. Godišnji priliv imigranata broji oko jedan posto stanovništva Kanade (36 miliona).

 

Otvorenost Kanade prepoznaju mnogi izvan njenih granica. Američki predsjednik Barack Obama i slavni rock pjevač Bono prošle su godine izjavili kako "svijet treba više Kanade". U oktobru je Economist na svojoj naslovnici objavio sliku Kipa slobode s javorovim listom i hokejaškom palicom, uz naslov 'Sloboda seli na sjever: kanadski primjer svijetu'.

 

Da to nisu puste priče, svjedoči činjenica rušenja službenih imigracijskih web-stranica Kanade u noći kada je postalo jasno da je Trump osvojio izbore u SAD-u.

 

Dok je Kanada raširenih ruku primala imigrante, 2016. godinu u Europi obilježio je uspon šovinizma i nacionalizma, zatvaranje i ograđivanje granica, te širenje straha od izbjegličkog vala. U svom članku objavljenom u britanskom Guardianu, Charles Foran ističe da kanadska otvorenost nije izraz naivnosti. Postoje praktični razlozi zašto su vrata otvorena: počevši od 90-ih godina 20. stoljeća, mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli su usporavati stopu nataliteta Kanade. No, zahvaljujući useljenicima, stanovništvo se povećalo za dvije trećine, a do 2030. očekuje se stopostotno povećanje.

 

Ekonomska korist očita je sama po sebi. I statistika pokazuje da raznolikost stanovništva potiče prosperitet, a ne da ga ugrožava, kako se neki pribojavaju.

 

Stavovi kanadskog premijera Justina Trudeaua otkrivaju filozofsko utemeljenje politike otvorenosti koju u današnjem svijetu mnogi doživljavaju začudnom ili neopreznom. Trudeau je u oktobru 2015. izjavio za New York Times Magazine kako bi Kanada mogla biti "prva postnacionalna država" i još dodao da u Kanadi nema bazičnog identiteta i mainstreama.

 

Europljanima ovakav način razmišljanja doista može zazvučati radikalno. No, Kanađani, s druge strane, ne razmišljaju na takav način. Mavis Gallant, jedna od najvećih kanadskih književnica, jednom je prilikom definirala Kanađanina kao "nekoga s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Kanađanin". Dakle, posve različit način razmišljanja od sablasti ideologije "krvi i tla" kojom se prečesto potpuno pogrešno definira nacionalni identitet na našim prostorima.

 

Postnacionalizam u Kanadi, međutim, ima dugu pretpovijest. Golemi zemljopisni prostori sjevernoameričkog kontinenta trebali su biti napučeni, i tu su zadaću ispunjavali raznovrsni ljudi. U intelektualnom smislu, radi se o projektu koji je star pola stoljeća, ali u praksi se počeo pojavljivati dugo prije formalnog postanka kanadske države 1867. godine. I nakon osamostaljenja Kanada je gotovo cijelo stoljeće ostala u sjeni Britanskog carstva. Tek od 60-ih godina dobili su svoju himnu i zastavu, a tek 1982. otac današnjeg premijera, Pierre Trudeau, kao premijer proveo je ustavnu reformu, službeno uveo dvojezičnost i multikulturalizam kao službenu državnu politiku.

 

Dakako, teško da se jedna država može ponašati potpuno "postnacionalno", pa tako ni Kanada koja i dalje ima granice, putovnice i svoju vojsku. Pritom ima koristi od granice s SAD-om, koju ne mora posebno čuvati, a 75 posto trgovinske razmjene obavlja upravo sa svojim južnim susjedom. Uz takvo sigurno zaleđe, Kanađani imaju prostora upustiti se u eksperimente unaprijeđenja društva.

 

Ti reformistički potezi svejedno su ostavili otvoreno pitanje definiranja nacionalnog identiteta. Je li aktualni premijer Trudeau odlučio dovršiti očev posao na solomonski način? Charles Foran prisjeća se znakovite izjave velikog mislioca Marshalla McLuhana iz 1963. godine: "Kanada je jedina zemlja na svijetu koja zna kako živjeti bez identiteta".

 

McLuhanov zaključak o "dinamičnoj novoj koncepciji nacije" upravo se formira pred našim očima. Umjesto američkog koncepta "lonca za taljenje" (melting pot), Kanada bi doista mogla postati mjesto suživota mnogih vjera, povijesti i vizija budućnosti.

 

"Necjeloviti identitet", što su mnogi u prošlosti predbacivali Kanadi, postaje tako "višestruki identitet" s višestrukim prednostima. Najvažnija od svih je, dakako, napredak bez krvoprolića i odnos prema novome i drugačijem bez straha koji je zgrčio mnoge europske nacije.

Tagovi: Kanada

KOMENTARI (3)