Damir Dvorniković: Armagedon, Arena, Alep... nastavi niz

Radiosarajevo.ba
Damir Dvorniković: Armagedon, Arena, Alep... nastavi niz
EPA / Egzodus iz Alepa
Čovjek je užurbano, u znoju lica svog, probijao rupu na stražnjem kraju pećine. Spopade ga žestoka nervoza dok se sitno kamenje urušavalo sa stropa. A onda se otvori prolaz. Mali ali dovoljan.

Brzo privuče sebi uplakanu sitnu djevojčicu i samo mrvu starijeg dječaka. Poljubi ih u prašnjava čela i izgura kroz prolaz. Dok su mu suze lile niz obraze urlao je na njih: „Trčite, trčite samo i ne okrećite se. Bježite!“ Vrištao je, a djeca su bježala zbunjena i zaplašena, što njegovim promuklim glasom, što prethodnim dešavanjima ispred i oko pećine.

Piše: Damir Dvorniković za Radiosarajevo.ba

Na trenutak je odahnuo. Laknulo mu je malo. Pa imaju njih dvoje već četiri i sedam godina. Snaći će se. Rekao im je da se zavuku što dublje u prašumu i traže vodu. U prašumi žive zvijeri pa se ljudi, njihovi progonioci, možda neće usuditi poći za njima. Nije se ovo moralo desiti. Mogao se sa onim likom što je vođa protivničkog plemena pošopati negdje na livadi. Tako ne bi ugrozio svoje, a ljudi iz dvaju pećina se možda onda ne bi ni borili. I sve to zbog malo mamutovog mesa. Dok mu je glava pucala od brige, poželi da napravi jedan selfi sa svojima prije nego zavlada tama, ali jbg, na tako nešto moraće da sačeka još hiljadama godina. Zato diže oštri svijetli kamičak i naškraba imena najdražih osoba na zid pećine. Dodade na kraju i svoje ime već dobro drhtavom desnicom. Gotovo. Pa svi žele da iza sebe ostave bar nekakav trag u svemiru. Čuo je vrisku na ulazu. Znači, oni drugi ulaze. Uze svoju toljagu. Drhtanje prestade. Dobro je. Pomiren sa sudbinom, koja i nije morala biti takva, čovjek pođe da se suoči sa onim što ga je čekalo na dnu hodnika.

Prašuma krije svoje demone, pustinjski pijesak i oceani također. Ali može li se išta mjeriti sa svirepošću što stanuje u srcima dvonogih bića koja svašta smišljaju i šaroliko ali lijepo se oblače stoljećima već? Čisto sumnjam da bi „najljepša sporedna stvar na svijetu“ privukla više od šačice poklonika da se fudbalska lopta ukazala u doba kad su gladijatori carevali arenama i na krvlju zarađenim afterpartyjima. „Panem et circenses“, kruha i igara! Sportski menađeri bi vabili mišićave heroje arene, a na fudbalere bi pljuckali u prolazu. Čini se da smo ipak vrlo tanko evoluirali kad smo i dalje tako žedni krvi. Ne osjetimo njen miris kao publika u coloseumima, ali na internetu sve vrvi od klipova nasilja i mučenja. Milosti ni za koga. Pobjednik uvijek radi sve što hoće. Jer mu se može. U knjigama historije to nije baš tako decidno prikazano. Ali može se iščitati između redova. Ali sad svi snimaju i snimke pokazuju baš sve. Toliko toga što ne želimo da vidimo, ni da znamo. Pogotovo ne da nosimo sa sobom u snove. Jer onda to postaju košmari.

Kontam, sreća naša što u ratu nismo imali mobitele. Garant bi se stalno fotkali, pa bi nam neprijatelji lakše dohakali. Istina, i mi njima. Generalno, bilo bi puno više stradalih. Plus za tehniku, minus za ljudski opstanak. Sjećam se da smo ono ljeto 1992. dok nas je još držala misao da će frka brzo proći, napravili u jednom danu puno fotki. Mi, raja iz kvarta. Stan našeg prijatelja u kojem se nalazio fotoaparat sa filmovima se ubrzo nakon toga zapalio. Nismo uspjeli izraditi ni jednu snimku. Naš drug srećom nije tad bio tu, film je izgorio, a skoro svi akteri sa snimanja su preživjeli rat. Skoro svi.

Meso, zlato, nafta, voda. . . uvijek će biti nešto oko čega će se ljudi krviti. Neće biti jedino milosti prema drugima i drugačijima, pogotovo onima što su se ni krivi ni dužni zadesili u pogrešnom trenutku na za njih pogrešnom mjestu na planeti. Anđeli i demoni, sve je to odvajkada u nama. Samo su ovi drugi glasniji i prodorniji. Gledam klip na kojem žena iz Alepa šalje poruku u kojoj samo piše da joj je žao što niko neće da pomogne njenoj kćerci i njoj. Poznavajući ljudsku prirodu, je li i vas nešto pritišće u duši dok razmišljate kakva bi sudbina njih dvije mogla biti? Ne možemo ništa. Samo se nadati i poželiti im da se izvuku. Toliko gradova što su patili kroz istoriju. I toliko tamnih oblaka što čekaju spremni na nove gradove da priušte patnje njihovim žiteljima. Nije to armagedon. Nema tu mitskih borbi. Djeca i odrasli, izgubljeni u očaju. Trče i lutaju među ruševinama svojih dotadašnjih života. A pohlepa i surovost opstaju kroz stoljeća. I traju li, traju. Koliko je miligrama nade potrebno da opstane u nama, u ljudskom biću? Da nam se osmijeh potpuno ne ugasi...

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije