Srce je Bog

Zagreb, ulica je Zvonimirova, tridesetak koraka od križanja sa Šubićevom. Ispunjen neobičnim, do sada nedoživljenim ganućem, promatram srce na ekranu ultrazvučnog aparata. Liječnik mi nešto govori, njegove rečenice su umirujuće, srce je dobro, nemamo razloga za brigu, ali ja ga ne čujem, naravno da je dobro, kako bi bilo nego dobro, osjećam kako mi se uzbuđenje skuplja u grlu i pokušavam pronaći usporedbu, pronaći nešto što će ovaj doživljaj staviti u neki prepoznatljiv kontekst, nakon čega ću moći da o njemu prestanem misliti.

Nije to kad otac - ili još bliže majka - gleda na ekranu svoje nerođeno dijete. Ništa prema tome ne osjećam. Nikada, ni u jednom trenutku u životu nisam poželio biti nekome otac, vlastito djetinjstvo nisam dovršio, otud i ova selidba, pa vjerojatno ni zato u sebi ne mogu probuditi ganuće majke - ili ipak oca - koja gleda svoje buduće dijete, tog aliena koji u njoj poput tumora raste i najvjerojatnije će je pratiti do kraja života.

Nema ničega duhovnog u prizoru fetusa na ekranu ultrazvučnog aparata. Njegov povijeni vrat i skupljena koljena kojim dodiruje vrh nosa, kao da leži u kovčegu na dnu kamionske prikolice, i neće biti rođen, nego će biti prokrijumčaren iz Sirije u Europu, preko neke od naših moralnih i emocionalnih granica.

Ovo je nešto drugo.

Stroj. Ili stvor koji se ritmično pomiče, skuplja se i širi, s dva ventila, dvije palice što jedna za drugom padaju po otvoru cijevi, zaustavljaju pa propuštaju protok tekućine, i sve je tako veselo, pomalo neobavezno i budalasto, kao da se evo sad taj stvor pomiče baš tako, jer je takva njegova slobodna volja, a u sljedećem bi trenutku mogao raditi nešto drugo.

Prizor je crnobijeli, pomalo mutan, sa čudnim sjenama i zamagljenjima, kao u rana vremena nijemog filma. I kretnje su takve, kao na nijemom filmu, ubrzane, nedovršene, kao da je nešto preskočeno, i nedostaje poneka slika u nizu pokretnih slika.

Srce je Buster Keaton. Ali samo kao utjelovljenje nečega većeg. Srce je Bog.

Umjesto razapetog Sina Božjeg i svih onih ikonografskih prikaza Oca, Sina i Duha Svetoga, po oltarima, zidovima i stropovima crkava širom svijeta, iza svećenikovih bi leđa trebao biti ekran plazma televizora, i na njemu ultrazvučna slika živoga ljudskog srca. Ili još bolje: u svakoj bi klupici, ispred svakog klecala umjesto Svetoga pisma ili molitvenika, ili iznad tih odavno pročitanih knjiga, trebao bi biti ekran na kojemu bi vjernik za vrijeme mise pratio svoje vlastito srce.

To srce je bez ikakve sumnje Bog.

Dok ga tako gledam na ekranu, i dok liječnik provjerava postoji li zadebljanje miokarda, izazvano dugom etapom povišenog tlaka, ja sam i dalje nevjernik, ateist koji je, međutim, uvjeren da bi njegov ateizam za razliku od visokog tlaka mogao biti bogougodan, da neće dovesti do zadebljanja miokarda, suženja arterija, kvara na zaliscima.

Nisam vidio nešto tako veselo i šašavo, slobodno od svih ljudskih slabosti, od svakoga svakodnevnog jada i jeda, kao što je srce na zaslonu ultrazvučnog aparata. Ono je, to srce iznad ljudi, nadčinjeno ljudskome razumu i svakoj čovjekovoj slabosti. Usprkos svemu, radi to što radi. Usprkos meni koji sam bio zabrinut sve dok ga maloprije nisam ugledao, i koji sam tu, a zapravo bih trebao biti u Sarajevu, na Sepetarevcu, jer me tamo čekaju još dva ormarića, nekoliko ladica i tko zna što još sve, usprkos svim preprekama, brigama i spriječenostima, državnim granicama, nacionalnim osjećajima i osjećajima napuštenosti, policijama dviju država i dvaju entiteta, koje kontroliraju brzinu i vrebaju koga će kazniti, rupama na cesti, benzinskim pumpama i crpkama - koje su tako inferiorne srcu, krajputaškim birtijama, prenoćištima i restoranima sumnjive kvalitete, betonskim novogradnjama kod Maglaja i Zavidovića koje nalikuju kulama i čardacima iz noćnih mora izazvanih vrućicom, malobrojnim i slabo osvijetljenim tunelima, i onom jednom, dugom i lijepom tunelu iza Zenice, koji je nazvan po prvome ožujku nakon jednoga prestupnog dvadeset i devetog veljače, usprkos katoličkom groblju na Stupu po kojem sipa garež auspuha koji silaze na grad, usprkos svemu što se pritom zbiva u mojoj glavi, srce jednako veselo i blesavo izvodi svoje neobične pokrete i drži ritam Svemiru i svemu čega u Svemiru ima i nema.

Pedeset mi je godina i imam visok tlak. Ustvari, imao sam ga do sljedeće večeri. Po jedna tableta norprexanila, svake večeri, i tlak je već blago ispod onoga osrednjeg mjerila od 130/80. Ali bez eksperimenata, smanjivanja terapije, potrage za alternativnim rješenjima. Ako postoji mala kemijska utjeha srcu, taj spoj perindoprilarginina i amlodipina, inhibitora konvertaze angiotenzina i kalcijskog antagonista, koji šire i releksiraju krvne žile, te smanjuju pritisak na srce, što bi me to moglo navesti da pomoć tražim u korijenu neke biljke koja raste samo na Tibetu i u sušenom listu trave koja niče na osojnim obroncima Bjelašnice? Zato što su to prirodni lijekovi? Ali gdje su granice prirode, tko ih je to postavio baš između norprexanila i korijena onoga tamo hrasta u dnu moje turopoljske bašče, u koji upravo gledam, dok tražim riječ koja mi nedostaje, i zašto bi srce bilo u nadleštvu prirode? Srce je, naime, Bog. Ukazuje se na ekranu ultrazvučnog aparata.

Kardiolog ne vjeruje da mi je tlak mogao baš toliko poskočiti bez nekog fiziološkog razloga. Šalje me da vadim krv, pa ispisuje dugi niz laboratorijskih pretraga koje bi trebale voditi uzročniku visokog tlaka. Često to nije samo jedan uzročnik, govori mi i već me priprema za ono što će uslijediti. Već mi je na ultrazvuk pregledao bubrege, ali njih nisam gledao na ekranu. Za takvo bi mi što trebalo zrcalo. A nisu ni zanimljivi. Ledvice miruju u paru, čekaju da niz njih proteče rijeka, nisu uvećane, pravilnog su oblika, i nema u njima cisti ni kamenja. Dva melankolična turska bubrega u tijelu zabrinuta čovjeka.

Pet dana kasnije odlazim na vađenje krvi. Laboratorij je u prizemlju trgovačkog centra, preko puta parka na Bundeku. Sunčano jutro, skoro će podne, djevojka na prijemu pita me jesam li natašte, jesam natašte, lijevo u dubini prostorije tri su zelene stolice za vađenje krvi, specijalno dizajnirane, poput električnih stolica i stolica za mučenje. Idem prema tamo, osjećam da sam prepoznat, druga mi djevojka govori nešto o mojoj knjizi, ljubazno se osmjehujem i sjedam, vaditeljica krvi vrlo je lijepa, i ona me je prepoznala. Gledam u stranu dok čekam ubod, jeste li preživjeli, ona pita, odgovaram da ovo jesam, kaže mi da još ne ustajem, neka ne mičem ruku da mi ne ostane modrica, da netko ne kaže da su mi oni to učinili, govori.

Mokraću sam već dao.

Tako se to kaže.

Hoćete li, molim vas, tamo dati mokraću, a čašu ostaviti tamo na onoj polici.

Dati mokraću? To zvuči loše. Nešto bi trebalo promijeniti s tim riječima.

Diktiram mail adresu moga kardiologa. Njemu će istog popodneva poslati nalaze.

Ujutro se čujem s njim. Svi nalazi su u granicama normale. Još lošeg služenja riječima. Trigliceridi, savršeni. Govori to kao neku pohvalu. Kao da ima mojih zasluga u tome što su trigliceridi savršeni.

Jeste li posljednjih mjeseci bili pod stresom? Je li se zbivalo nešto izvanredno? Obiteljska anamneza: roditelji, jesu li živi, od čega su bolovali i umrli, je li netko bolovao od visokog tlaka, jest majka, tokom menopauze…

O njihovim bolestima govorim upravo onoliko koliko je potrebno. Ili koliko mislim da govore drugi pacijenti. Kada bih pričao sve ono što znam, pomislio bi da sa mnom nešto nije u redu. Da sam opsjednut. Zašto bi netko znao sve bolesti svoje majke? Umrla je s navršenih sedamdeset. Njemu su bile osamdeset i dvije. Bio je internist. O, drago mi je, obraduje se kardiolog. Hematoonkolog, kažem. On klima glavom. S mojim ocem mimoišao se za jedan život. Meni je to zanimljivo. Njemu vjerojatno nije. Obojica su moji liječnici.

S osam godina operirao sam krajnike.

Prethodno prebolio šarlah.

Vidite ovo, govorio je, vrhom olovke pokazujući veselo srce, ne vidi se ništa. A često se, znate, vidi upravo to: operirane mandule! Jednostavno ostane trag. Srce ima svoju povijest. Ona se jasno može očitati. Forenzika srca. Rekonstrukcija života. I onoga što je bilo nad životom.

Od tog vremena, od kasne zime i proljeća kada sam bolovao od šarlaha, i od ljeta kada sam u sarajevskoj vojnoj bolnici operirao krajnike, prošle su četrdeset i tri godine. Ocu je tad bilo četrdeset i šest. Četiri je godine mlađi od mene, ali ozbiljniji i ugledniji. Ili se to meni čini da sam neugledan? Bio je važni liječnik toga grada, i nije htio da me operiraju na Koševu. Vojna bolnica je bila ozbiljnije mjesto.

Na postelji do prozora ležao je vojnik kojem sam davno zaboravio ime. Imao je problema sa sluhom. Jednostavno se jednoga jutra probudio posve gluh na jedno uho. Na drugo je dobro čuo. Bio je dobar prema meni, brinuo se. Kada sam u noći nakon operaciji išao u zahod, on se digao iz kreveta i pratio me. Čekao da piškim. Da bezdanu dam svoju mladu mokraću. I onda smo se zajedno vraćali. Spustio mi je ruku na rame. Hodnik je bio dug. Nisam mogao govoriti jer me je boljelo. Činilo mi se da naš povratak u sobu traje, traje i traje. Hodamo dugo, već duže nego što ležim u bolnici. Vrijeme koje sam uložio u hodanje duže je od vremena koje sam prethodno poživio. Osjećaj za vrijeme vjerojatno mi je poremećen od narkoze. Ali ja to ne znam. Osam mi je godina, ne znam što je osjećaj za vrijeme, nikada o tome nisam mislio, i ne znam da narkoza nešto može poremetiti. O svemu tome ću misliti kasnije, kada se budem sjećao vađenja krajnika. Tog izrazito neugodnog doživljaja tokom kojeg se zbila samo jedna lijepa, skoro čudesna epizoda. Odlazak u zahod i ovaj dugi, dugi povratak, koji još traje i trajat će sve dok ga ne ispričam do kraja.

Vratili smo se u sobu, ja u svoju postelju, a on još daleko, daleko do svoje. Ništa mu nisam mogao reći, jer me je boljelo grlo. Bili su to dani velike šutnje. Klauzura od mandula. Muk od krajnika. S godinama sam mu zaboravio ime. Nisam zaboravio da je bio iz Foče. Brinuo se za mene, iako mu to nitko nije rekao. Niti sam ja kome rekao da se on za mene brinuo. Nisam nikome ispričao da me je pratio do zahoda. Mislio sam u ratu, što li je bilo s njim. Sjetio bih ga se i poslije rata. A onda je malo-pomalo blijedilo sjećanje, blijedila je uspomena na pet dana u vojnoj bolnici i na tu dugu noćnu šetnju do zahoda.

Sjetio sam ga se kod kardiologa, dok je kuckao olovkom po veselom zaigranom srcu, i govorio da se na njemu ne vidi ništa, ni traga od bilo kakve povijesti, od vađenja krajnika i svega onog što je toj operaciji prethodilo.