Vratite nam Intermezzo!

Imao sam rubriku Upitajte Elvisa - on sve zna! i na svako pitanje dao bih odgovor, bez  pomoći jarana koji šapuće s kompletom Wikipedije ispred sebe.

"Dragi Elvise, imam 14 godina, neki dan sam se tuširala, drška od tuša se odvalila i voda je pod velikim pritiskom ušla u mene. Da li sam izgubila nevinost, i hoću li zatrudnjeti?"

"Da, draga A., izgubila si nevinost, zatrudnjet ćeš i rodit ćeš... BOJLER", pomogao bih ja svojim mudrim savjetima...

No tema današnje kolumnice neće biti bojler nego veš-mašina, jer je moja generacija posljednja koja je rođena u vrijeme kada nije bilo veš mašine i jasno se sjećam MOMENTA KAD VEŠ-MAŠINA ulazi u kuću.

Još preciznije mogu locirati momenat kad kolor-televizor ulazi u kuću, jer se mogu sjetiti posljednje utakmice koju smo gledali kod komšije u koloru, kao i prve TV serije koju smo svečano gledali na našem kolor TV prijemniku.

Zgrada u kojoj sam živio izgrađena je u vrijeme kada nije bilo veš mašina, a stanarima je u prizemlju ostavljena jedna zajednička prostorija - tzv. veš-kuhinja.

Tu je predviđeno da stanari iskuhavaju veš, no vremenom su svi tu donijeli kace za kiseljenje kupusa, a još kasnijim "vremenom" su svi stanari prizemnih stanova na Koševu prisvojili te "veš-kuhinje", dobivši još jednu prostoriju, najčešće... kuhinju!

Hehe - ime je sudbina... (Nomen est omen.)

Povezanost veša i kuhinje tih godina ogledala se i u činjenicu da je meni, kao i mnogima s minijaturnim kupatilima neprojektovanim za pojavu novog kućanskog aparata - prva veš-mašina stigla u kuhinju!

Znači - bio sam već pošao u školu kada je majstor razbijao zid da napravi dovode i odvode za veš-mašinu, kojoj naravno nije prirodno mjesto u kuhinji, jer kada poludi pri centrifugiranju može prosuti svu hranu koja se krčka na šporetu ili porazbijati sve boce i tegle iz frižidera.

Veš-mašina je najveći izum čovječanstva, spasila je milione žena iscrpljujućeg pranja veša "na ruke" i ima počasno mjesto u kući. Našim ljudima koji žive u zemljama gdje se veš pere u zajedničkim perionicama to se nikako ne sviđa i nije im pravo što je držanje veš mašine u kući - zabranjeno.

Unose u svoje nebodere veš-mašinu krišom, noću, a veš peru dok su komšije na poslu ili spavaju. Ako čuju veš-mašinu odmah bi ih prijavili...

Mi koji smo odrastali pod paternom "bratstvo i jedinstvo" (kod Slovenaca je bilo "bratstvo in enotnost" - uvijek su se izdvajali... :)) pamtimo i još jedan momenat - ulazak kolor-televizora u kuću!

Znači, kad sam imao 3-4 godine, crno-bijeli TV ušao je u kuću i ne pamtim one prve dane televizije kada su komšije dolazile kod one jedine porodice u ulazu koja ima TV i tamo SJEDILE DOK NAJAVLJIVAČICA NE ODJAVI PROGRAM... :)

Kolor-televizori, kad su se tek pojavili nisu bili "mačiji kašalj" ni za Amerikance, o čemu se govori u jednoj čuvenoj pjesmi Janis Joplin... koju sada nećemo poslušati u "pjesmi za pauzu od čitanje kolumne":

Kad su se pojavili kolor-televizori, išlo se kod komšija samo kad je neka značajna utakmica, Pjesma Evrovizije ili boks meče Mate Parlova (tu se i žena i djeca koji se ne razumiju u boks napale i navijaju: "Ubi ga Mate!")

Treba još i odati priznanje prvim prevodiocima stranih filmova koji su na videokasetama počeli dolaziti u Sarajevo.

Slično kao i prvi kolor-televizori, i prvi videorekorderi su koštali pet ili deset prosječnih plaća pa su prvi vlasnici videorekordera bili uspješni ugostitelji.

U jednom takvom objektu, nakon što bi klinci otišli, ostala bi starija raja od gazde, gledala porniće i prve igrane filmove koji su tek počeli da se pojavljuju na kasetama.

Kako naravno u to doba nije bilo titlova na tim kasetama donesenim iz inozemstva, neko bi od raje prevodio najbitnije iz filma, onako ugrubo, da se može pratiti.

U ta stara vremena kada se nije putovalo kao danas, kada se nije toliko znalo stranih jezika, ovi prvi neformalni prevodioci Beta i VHS filmova bili su sarajevski lopovi na odmoru u domovini, jer su oni jedini znali npr. talijanski u cijeloj kafani...

Pa koristim priliku da im u današnjoj kolumni zahvalim za ulogu koju su imali u razvoju filmske umjetnosti.

Zaboravljeni biser za kraj

Pripremajući muzički vikend posvećen Esi Arnautaliću

Muzički vikend / U spomen na Esada Arnautalića

pronašao sam jedan omot albuma koji me podsjetio na stara vremena kad smo bili moćni:

U stara vremena se vrtjela kao podloga emisija tipa "Intermezzo"...

Zašto danas nema emisija "Intermezzo" na TV?

Predlažem da pobjegnete na trenutak od ovog ludog užurbanog svijeta i napravite u svom danu pretrpanom obavezama jedan mali intermeco.

Uživajte uz ovu danas zaboravljenu pjesmu koja me podsjetila na stara vremena...