Piše: Emir Imamović

Možda je sve ovo samo šala, vic, medijski eksperiment, neko Orson-Welles-sranje, kako bi kazao TBF?

Možda je, samo, ovo još jedna za kafanu dobra priča, poput one Damira Ibrahimovića, direktora produkcijske kuće Deblokada, koji je, dok je svojevremeno držao videoteku, nekom dječaku ponudio film Praščić Babe, a ovaj kazao: “Allaha mi, neće krme u moj video”?



Možda je ovo i kao ona, isto tako za kafanu dobra priča, o tome kako je SDA uoči nekih izbora naručila 30.000 školskih svesaka s motivima iz bajki i logom te stranke, a dobila 30.000 svesaka s logom najveće bošnjačke partije i motivom iz bajke Tri praščića? Možda se, evo sada, Ibran Mustafić pita ko mu je, zaboga, ukrao pečat Udruženja majke Srebrenice, falsificirao potpis, pa objavio saopćenje prema kojem je pojava svinje na ekranu nešto najgore što se Bošnjacima moglo dogoditi od genocida?

Možda će, koliko sutra, glumac i ministar kulture Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović sam sebi opaliti šamar jer je objašnjavao da Elmir Jukić, reditelj serije Lud, zbunjen, normalan, nije stavio krme u kadar da bi se rugao žrtvama, jer je on, Elmir Jukić, neko ko je napravio pozorišnu predstavu i kratki film o stradanju Podrinja? Možda će se već narednog petka reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić, u redovnoj hutbi na stranicama Dnevnog avaza, ograditi od reakcije Rijaseta Islamske zajednice na jedan TV vodvilj i saopćenja u kojem, pored ostaloga, piše: “Neotuđivo je pravo muslimana da iskažu svoje nezadovoljstvo i protest na sadržaje za koje smatraju da vrijeđaju njihova vjerska osjećanja, principe vjere i tradiciju vjerske prakse. Niko sa strane ne može muslimanima propisivati šta im je uvredljivo, a šta nije, ili im propisivati njihov prag tolerancije u vjeri nazivajući to lažnom preosjetljivošću”?

Možda ja nisam normalan

Možda je Hasan Eminović pseudonim pod kojim je neko htio ispasti duhovit pa napisao tekst pod naslovom: “FTV serija vrijeđa istinu o Bošnjacima Istočne Hercegovine” i u njemu naškrabao: “Postoji otvoreno školsko pitanje ko zapravo treba snositi moralnu odgovornost za javno pričinjenu uvredu majkama Srebrenice, sinovima Bosne, muslimanima u BiH, koji ove pojmove drže najsvetijim. Obično su na udaru sami glumci, koji igraju određene uloge, i Federalna TV koja emitira ovu seriju. Zapravo odgovor na ovo pitanje treba tražiti u meštrima ove idiotske satire prepune vulgarizama, psovki, jeftinih trikova bez imalo umjetničkog senzibiliteta (ako umjetnost još uvijek ima za cilj edukativno djelovanje i identificiranje s univerzalnim ljudskim vrijednostima i načelima). Meštar prvi, zove se Feđa Isović, porijeklom Trebinjac. Meštar drugi, zove se Elmir Jukić, režiser, koji u naravi ima zadaću prenijeti na platno napisani tekst scenariste…

Gospodin Feđa u seriji, koja je očigledno iz ‘najgledanije’ pretvorena u najkontroverzniju, često upotrebljava termine, lokalitete, likove iz Trebinja, Bileće i tog dijela Istočne Hercegovine. Koliko je meni poznato, ovo je prvi put da se o Bošnjacima tog dijela BiH na taj filmski način uopće govori. Gospodine Isoviću, stoga se obraćam direktno Vama, jer se bojim da me ostatak stanovništva BiH neće razumjeti. Ako ste već dobili priliku da progovorite o Bošnjacima Istočne Hercegovine, otkud vam potreba da pored toliko značajnih ličnosti, likova i događaja imaginirate ‘Izeta Fazlinovića’, obezvređujete Dživar, Planu, Bileću i cijelo Trebinje.

Poznata je činjenica da je Trebinje bio vodeći grad po procentualnosti intelektualaca u odnosu na broj stanovnika u bivšoj državi, a vi se odlučili da aktuelizirate šereta, prevaranta, nadobunog probisvijeta ‘Fazlinovića’, i šta sve još nije sadržano u tom liku, kojeg izvanredno interpretira Nadarević. Stoga se sramim što s Vama dijelim dio sjećanja na uži zavičaj. Dok se Vi ismijavate islamu i vrijednostima islama koje su brižno čuvane u tvom i mom Trebinju, u tvojoj i mojoj Bileći i Planoj… na kraju da se razgraničimo! Za razliku od pravih Sarajlija, nas obojica znamo da s Plane vode porijeklo i Kusturice. Ako se dodvoraš Nemanji (Emiru Kusturici), reci nam Feđa, da znamo o čemu je riječ, pa slobodno hajde u Drvengrad”?

A možda ja, fakat, nisam normalan?

Šta se, dakle, desilo pa da je Ibran Mustafić morao raskošno nepismenim saopćenjem izjednačiti FTV i Drinski korpus Vojske Republike Srpske, Emir Hadžihafizbegović stao braniti Elmira Jukića, Rijaset iznio tezu prema kojoj “niko sa strane ne može muslimanima propisivati šta im je uvredljivo, a šta nije”, dok je nekakav Hasan Eminović progledao i umjesto Feđe Isovića ugledao Emira Kusturicu? Nije se, uslovno kazano, desilo ništa. Odnosno, ništa spektakularno. Samo što su posljedice takve – spektakularne. I, s obzirom na mjesto i aktere radnje, tragične.

Del Boy iz mahale

Izet Fazlinović, umirovljeni Del Boy iz naše mahale, prerušio se u seljaka kako bi džaba dobio kakvu domaću životinju. No, Izet je stigao zadnji i sve što je ostalo bila je jedna svinja. Izet Fazlinović je dramski lik koji, pored ostalog, ne odustaje bez obzira na okolnosti: na, recimo, činjenicu da živi u okruženju u kojem se svinjsko meso ne konzumira. I tako je, sve u svemu, Izet džaba bio seljak: plan da svinjsku šunku nekako i nekome proda kao pureću (makar pureća šunka, bez obzira što se tako zove, postoji onoliko koliko postoji i riblji zaporak), naravno, propao je, special guest star u sedamdeset i nekoj epizodi serije Lud, zbunjen normalan, Praščić Babe bosanskohercegovačkog porijekla, umro je, a leš je zakopan… A onda je Ibran Mustafić morao raskošno nepismenim saopćenjem izjednačiti FTV i Drinski korpus Vojske Republike Srpske, Emir Hadžihafizbegović braniti Elmira Jukića, Rijaset iznijeti tezu prema kojoj “niko sa strane ne može muslimanima propisivati šta im je uvredljivo, a šta nije”, dok je nekakav Hasan Eminović progledao i umjesto Feđe Isovića ugledao Emira Kusturicu.

Rekoh li već, karticu-dvije teksta prije, da ja možda nisam normalan? Bit će da i nisam, ali me nije stid priznati da i dalje ne razumijem šta se, zaboga, dogodilo i na noge podiglo Ibrana Mustafića, Rijaset, Dnevni avaz kao bilten Islamske zajednice… Je li, zaboga, problem što je Izet Fazlinović pokušao prevariti potencijalne kupce mesa ili što nije uspio? I šta je, ali tačno, tu uvredljivo? Osim ako se već nije počelo podrazumijevati, ali još nije objavljeno, kako svinja više nije domaća životinja.

Ne postoji humor, posebno televizijski, dakle konfekcijski, koji ne ismijava nekoga ili nešto što publika prepoznaje u svakodnevnici. U, recimo, jednoj epizodi serije Sledge Hammer (“Trust me – I know what I’m doing!”), Sledge i njegova partnerica silaze niz stazu za invalidska kolica, dok umirovljeni policajac invalid u kolicima pokušava sići niz stepenice. “Još uvijek razmišlja kao policajac”, kaže Hammer Dori Doreau.

Granica između komičnog i uvredljivog uvijek je na onom mjestu na kojem prestaje namjera da se nekoga nasmije i počinje namjera da se nekoga, prvenstveno, povrijedi zbog vjerske ili rasne pripadnosti, fizičkog nedostatka ili intelektualne nerazvijenosti. Sledge Hammer je policajac skromne pameti, pa i njegova smrtna ozbiljnost dok kazuje kako se policijski um pokazuje i u pokušaju silaska niz stepenice u invalidskim kolicima nije uvredljiv niti za invalide, niti za policajce. Nego je još jedna informacija o karakteru lika. Jednako kao što je i pokušaj Izeta Fazlinovića da, ipak, nekako unovči svinjsko meso tamo gdje je malo onih što ga jedu prvenstveno odlika lika, a nikako scenarističko ruganje nečijim vjerskim običajima.

Snaga religije i moć podnošenja humora

Danski filozof Søren Kierkegaard pisao je, pored ostaloga, kako se snaga religije očituje upravo u moći podnošenja humora. Misli se, naravno, na humor koji religiju ili religijske simbole prikazuje na komičan način. Nema, međutim, te velike misli o vezi religije i humora kojom bi se mogao braniti Feđa Isović i to iz prostog razloga što se on nije ni bavio religijom ili njenim simbolima, odnosno onim što je određenoj, u ovom slučaju muslimanskoj, vjeri suprotstavljeno. A to što se u istoj epizodi pojavljuje mladić s namjerom da u studiju Faruka Fazlinovića snimi CD ilahija i kasida, ima svoju jasnu funkciju u scenariju: da je katolički ili pravoslavni pop snimao album duhovne muzike, Izet bi mu mogao prodati prase i epizoda bi, sa špicom, trajala oko četiri minute.

“Afera krme”, kako je priču o prasetu i čuvarima televizijske pravovjernosti nazvala novinarka Slobodne Bosne Maja Radević, posljedica je, prije svega, vulgarizacije i estradizacije religije, te njene (zlo)upotrebe kao jednog od dva štita od svake kritike. Drugi je, naravno, genocid, kojim se, baš kao i borbom za islam, još samo nije počela pravdati svađa Sejada Salihovića s pomoćnim sudijom na utakmici BiH – Portugal. Sve ostalo, od pljačke do pedofilje, već jeste.

Kada se, dakle, zatvorio krug u kojem svako ko želi političku i društvenu važnost mora do podne podilaziti Islamskoj zajednici, pa zajedno s njom udruženjima žrtava rata, kojima se, pritom, ne nudi nikakva konkretna pomoć, nego se njima ili jeftino manipulira ili ih se, skoro bukvalno, koristi kao živi štit, postalo je moguće da jedna televizijska serija izazove reakciju s granice zdrave pameti, koja će, zatim, postati prvorazrednom društvenom temom, makar se u međuvremenu otkrilo kako se, recimo tako, traži rješenje za problem kojeg nema. Jer, da podsjetim, svinja je i dalje domaća životinja, a ni Izet nikoga nije prevario. Što nije nikakva smetnja urlicima s jedne strane krive linije koji poručuju kako je “neotuđivo pravo muslimana da iskažu svoje nezadovoljstvo i protest na sadržaje za koje smatraju da vrijeđaju njihova vjerska osjećanja, principe vjere i tradiciju vjerske prakse.

Niko sa strane ne može muslimanima propisivati šta im je uvredljivo, a šta nije, ili im propisivati njihov prag tolerancije u vjeri nazivajući to lažnom preosjetljivošću”? S druge strane te iste krivulje je teza kako, je li, onda ni muslimani ne mogu nemuslimanima propisivati šta im jeste smiješno, a između su i uvredljive karikature Poslanika Muhammeda i avazovski pomodarska, spram IZ-a ulizivačka i hipohonderska duševna bol od pojave svinje na televiziji.

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."